BRODSKE PRIČE – 17885 DANA

PIŠE: MORANA SMOLĆIĆ, certificirani business coach (ACC-ICF), motivator, avanturist, jedriličar i nekon­vencionalni pravnik s 15+ godina iskustva u pravnom sektoru kroz odvjetništvo, javno bilježništvo i korpo­rativni svijet. Njezina misija je asistiranje profesional­cima iz različitih industrija u razvijanju visoke razine mentalne & emotivne svjesnosti kroz primjenu meto­da i strategija koje potiču cjelokupni umni potencijal (S.I.A.M. pristup). Morana je rođena i odrasla u Za­grebu, a nakon života i putovanja po Aziji i Pacifiku, trenutno živi s obitelji u Rotterdamu, u Nizozemskoj.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: UNSPLASH.COM
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE

Ustajem usred noći, hodam niz hodnik i skrećem na lijevo u kupaonicu, ali na moje iznaneđenje nađem se u kćerkinoj sobi umjesto u kupaoni­ci. Stojim zbunjena par sekundi i onda mi sine – o da, pa nismo više u Njemačkoj gdje se kupa­onica nalazila niz hodnik, pa lijevo, sad smo u Nizozemskoj, u Rotterdamu ili Manhattan na Maasu (drugo ime za Rotterdam). I tako 17885. dan prolazi u svojoj spavaćici kroz debele noćne sate kao još jedan u nizu mozaika putovanja koje je krenulo od Europe preko Azije, pa ponovno do Europe i zaustavilo se u zemlji gdje se 1/3 kopna nalazi ispod razine mora, te u kojoj ima oko 22.3 milijuna bicikala na 16.8 miljuna stanovnika, u Nizozemskoj*. Welkom in Nederland!

Usidrili smo se u zemlji kanala, vode, bicikala, vi­sokih plavookih i plavokosih stylish djevojaka i žena sa visoko podignutim punđama (ponekad i mokrom kosom) koje brzinom svjetla lebde na svojim uglavnom „radnim“ biciklima. Ti bicik­li nerijetko imaju koji zahrđali dio koji pak priča opet neku svoju priču o prijeđenih otprilike 900 km godišnje, koliko je nizozemski prosjek i s ko­jim se mogu vjerojatno uspoređivati samo Danci. Zaista impresivno. Neobični mostovi i novosa­građene zgrade svakojakih oblika pravi su raj za maštu, a podsjećaju na playground arhitekata koji isprobavaju svoje nove igračke.

Susretljivi prolaznici te susjedi u našoj zgradi s nekom pozitivnom vibracijom i na perfektnom engleskom poklonili su nam veliki buket cvjeća i zaželjeli dobrodošlicu, što me je uz engleski totalno iznenadilo. Ukratko, to su drugi dojmovi koje smo dobili u novoj zemlji, gradu i kvartu, jer smo prve dojmove već apsolvirali prije godinu dana, kada smo se prvi put zaljubili u Nizozem­sku kroz bajkovite kanale, uske spojene kućice Amsterdama, Delfta, Groningena i more bicikala. No, ljubav na prvi i drugi pogled se nije dogodila sama po sebi, jer ništa ne postoji samo za sebe, sve nastaje, postoji i nestaje u korelaciji s nečim drugim, u skladu sa zakonom uzroka i posljedice. Tako je i to lijepo iskustvo nastalo zahvaljujući našoj otvorenosti prema novome, bili smo bez očekivanja s otključanim očima i srcem poučen­im višegodišnjim nomadskim iskustvom. Ali nar­avno bilo je tu i iznenađenja, no o tome drugi put.

Hmmm, da, sad kad razmišljam unatrag čini mi se da je ta ukorijenjena strast prema putovanjima posadila svoje sjeme još davno u studentskim danima. Oduvijek sam se divila ljudima koji pu­tuju, upoznaju nove prostore, nove kulture, i vje­rujem da me je ta nomadska iskra potaknula da se otisnemo iz zagrebačke luke i otkrivamo nove svjetove u trenutku kada se za to pružila prilika. Da li su bili idealni uvjeti za takvo nešto? Ne, nisu, i nikad nisu, jer idealni uvjeti ne postoje. Idealne uvjete, bez obzira na definiciju idealnog, kreira­ju oni kojih su dovoljno hrabri da krenu iz svoje zone komfora i slijede svoje srce bez obzira na izvanjske okolnosti. Postoje judi koji proputuju cijeli svijet ili ostanu na istom mjestu, ali dožive svakojake životne situacije, ali uvijek ostanu za­točeni u istom mentalnom sklopu i njima takva životna iskustva ili proputovanja ostanu samo kao digitalno zabilježeni trenuci negdje na društ­venim mrežama bez nekog posebnog značenja, jer njihove oči i dalje interpretiraju svijet na isti način kao i prije tih iskustava. Postoje pak oni koji se otvorena uma i srca otisnu na plovidbu dale­ko od poznate i sigurne luke, prema horizontu, gdje pušu novi, nepoznati vjetrovi koji neminov­no mijenjaju naučenu interpretaciju događaja. Uostalom, rijetko se može uhvatiti dobar vjetar i odjedriti dalje ostajući uz obalu. Obala daje sig­urnost, ali uvijek više-manje iste, uglavnom slabe vjetrove, koji nas gotovo uvijek vrate na stare poznate puteve i ne testiraju naše granice izdržl­jivosti i snalažljivosti, pa nikad ne saznamo što i koliko možemo. Tek kad se čovjek otisne i ostavi kopno za sobom, može osjetiti snagu vjetra koji gura jedrilicu života daleko prema novim uvala­ma, lukama i nevjerojatnim spoznajama koje obo­gaćuju um i tijelo. Ljudi su poput jedrilica stvore­ni da istražuju, mijenjaju kurs, tražeći svrhu svo­jeg postojanja kroz različite destinacije, a ne da stoje u luci, uslijed čega im trup postaje obrastao algama i školjkama i zamagljuje im sva osjetila. Čak i da takav brod želi krenuti, neće daleko stići ako najprije ne očisti obrastao trup i ne zaštiti ga novom bojom. Čišćenje trupa je poput čišćenja i otpuštanja tvrdokornih navika i načina razmišl­janja koji nam više ne koriste. Nekad su nam bili jako korisni, ali kako smo duhovno narasli, sada su nam beskorisni i trebaju se otpustiti i omo­gućiti odlazak iz luke bez nakupine algi i školjaka kao tereta prošlosti. Da li vaša jedrilica plovi ili stoji vezana u luci?

Naša jedrilica života krenula je iz Zagreba prije 17855 dana u Beograd kao u jednu novu avan­turu prema drugačijem – 36 godina jednog život­nog stila, rada od 9 do 18, na relaciji: posao – djeca – doma, zamjenila sam potpuno novim dnevnim ritmom i tako je započeo moj proces buđenja i otkrivanja životnog ispunjenja. To ot­krivanje u prve dvije godine proteklo više u os­jećaju zbunjenosti i magle s tisuću pitanja koje su poput dosadnih osa kružila oko mene, nego u nekim konkretnim koracima. Nakon što sam is­punila svoje neostvarne želje za slobodnim vre­menom, učenjem talijanskog, redovnim satovi­ma yoge, volonterskim radom, zaplovila sam u fazu zbunjenosti i pitanja: „Dobro, a što sad kad sam ispunila sam sve svoje želje? Koje je to is­punjenje koje tražim?“ No, bez zbunjenosti nema niti bistrine, i iako nelagodna, zbunjenost i kaos je nužan da bi se otpustile i očistile one „alge“ i „školjke“ s trupa kako bi se stvorili preduvjeti za novo isplovljavanje i otkrivanje odgovora na postavljena pitanja. Tijekom boravka u Beogradu upoznala sam toliko dragih ljudi, domaćih, toplih i drugačijih zapadnjaka s drugim navikama i po­gledima. Svatko tko je ušao u moj život oboga­tio me svojom enegijom, jer energiju koju zračih dobijaš natrag, a sve to otključava vrata novim životnim iskustvima koja nam pomažu da bolje razumijemo sebe i druge. S nekim dragim ljudi­ma sam ostala u kontaktu i dan-danas, jer smo otključali ista vrata i ostali povezani.

Naravno, sve se može promatrati i s druge pers­pektive, jer živimo u dualističkom poimanju svi­jeta. Ružno i lijepo, dobro i loše, sve su to samo različita gledanja jedne te iste stvari i po tome se ljudi razlikuju jedni od drugih. Svačije gledan­je je osobna istina i nije univerzalna i zato prije svake prosudbe, interpretacije, dobro je zapita­ti se: „Da li je to zaista tako?“ Interpretacija je u očima promatrača. Svako od nas je ključ koji na svoj jedinstveni način gleda na svijet oko sebe i uvijek ima izbor promjeniti to gledanje, samo ako dobro otvori, oči, um i srce.

Još smo u 700 i nekom danu putovanja po Europi prenoseći na virtualni papir beogradske brodske priče, i ako vas zanimaju svakojaki događaji na tom putu, plovite zajedno s nama u nekom od narednih izdanja uvijek posebnog RYL-a.

*Izvor; The Dutch, I presume?, Icons of the Neth­erlands, Martijn de Rooi, Jurjen Drenth & friends, 2019.