PRIPREMILA: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: NIKŠA SVILIČIĆ
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
Nikša Sviličić je komunikolog, naučnik, univerzitetski profesor, filmski reditelj, nosilac tri doktorata i muzičar multi-instrumentalista. Diplomirao je istovremeno na tri fakulteta, a potom i triput doktorirao i to: muzeologiju i istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2006. godine. Drugi doktorat, iz književnosti i filmologije, odbranio je 2014. godine, takođe na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pri Katedri za komparativnu književnost, a treći doktorat iz komunikologije odbranio je 2017. na doktorskom studiju komunikologije. Profesor Nikša Sviličić jedno je od najprepoznatljivijih imena savremene regionalne naučne i kulturne scene. Kao polimat i erudit, autor i predavač, profesionalni je put izgradio na spoju nauke i umetnosti, humanistike i javnog nastupa. Posebno se ističe kao vrhunski stručnjak i svetski ekspert iz domena interpersonalne komunikacije, što je ujedno i fokus njegovog naučnog rada. Istovremeno je ostavio trag u kulturi i muzici kao filmski reditelj i priznati muzičar. Sviličić je učesnik međunarodnih konferencija i kulturnih manifestacija, a za doprinos nauci, umetnosti i kulturi dobio je više priznanja. Danas važi za jednog od najsvestranijih autora regiona i vodećih interpersonalnih komunikologa čiji rad povezuje nauku, iskustvo i savremenu misao.
Kako bi sebe opisao u jednoj rečenici — da li si pre svega komunikolog, reditelj ili profesor?
Rekao bih da se nadam kako sam, prije svega za uski krug meni dragih ljudi, prijatelj i čovjek. A onda mi pada na pamet riječ, znam da zvuči malo pretenciozno, ali tako je — strastveni upijatelj i prenositelj znanja. Te riječi pokrivaju dobar dio mojih demona, deformacija, znanstvenih, umjetničkih i ljudskih. Cijeli život se zapravo bavim istim poslom, kako nešto što je u osjetilima, glavi i iskustvima pretvoriti u nešto što drugi čovjek može razumjeti, osjetiti i, idealno, ne zaboraviti nakon tri sekunde. U meni su komunikolog, profesor, redatelj i glazbenik ista ekipa, samo imaju različite alate. Jedan nosi knjigu, drugi kameru, treći gitaru, četvrti marker za ploču, a svi zajedno pokušavaju napraviti isto — ugoditi mojoj znatiželji i želji da prenesem znanje.
Koja je formula tvoga uspeha i šta je potrebno za uspeh u životu?
Kad bih znao točnu formulu uspjeha, vjerojatno bih je patentirao, napisao knjigu pod naslovom “Metodologija osobne izvrsnosti” i naplaćivao ljudima po svijetu da im govorim kako se trebaju ranije buditi, piti mlaku vodu s limunom i chia sjemenke i vjerovati u sebe. Srećom za čovječanstvo, nisam otišao tim putem. Moja formula je zapravo dosta neglamurozna: strašno puno znatiželje, puno rada, ponešto talenta, dosta tvrdoglavosti i, rekao bih, zdrava količina nesposobnosti da na vrijeme odustanem. Netko je kazao — Uspjeh je kretanje od neuspjeha do neuspjeha bez gubitka entuzijazma. Moram reći da sam se ozbiljno našetao tim perivojem. Mislim da je za uspjeh važno imati moćnu unutarnju vatru, ali i dovoljno pameti da ne zapališ cijelu kuću. Treba imati ambiciju, ali ne onu ambiciju zbog koje postaneš nepodnošljiv sam sebi i okolini. Imao sam, recimo, često osjećaj da nešto mogu bolje, drugačije, zanimljivije, ali sam jednako često imao i vrlo korisnu sumnju da možda ipak nisam baš toliko genijalan koliko mi se učinilo nakon prve kave, druge čaše vina ili trećeg piva. Za uspjeh je, po meni, najvažnije izdržati dosadu i preživjeti bol procesa. Svi vole trenutak aplauza, uspješna predavanja, objavljene knjige, dobar intervju, nagrade, uspješne projekte, lijepe stihove ili genijalno odsviranu Uspavanku za Radmilu M. Ali nitko te ne pita i nitko ne vidi sve one dane kad sjediš, radiš, brišeš, popravljaš, sumnjaš, kad ti krvare jagodice od žica na gitari, pa opet sumnjaš, pa oooopet sumnjaš, pa odeš spavati i čekaš pravorijek jutra za to što si napravio noćas. Uspjeh je često samo lijepo s mašnicom upakirana posljedica strahovito velikog broja vrlo neatraktivnih i bolnih sati. S naramkom nekih godina mislim da čovjek mora biti znatiželjan. Mene je kroz život najviše gurala patološka znatiželja širokog spektra, ali ona zavodljivo nezgodna vrsta znatiželje zbog koje iz jednog pitanja završiš na dvadeset i tri knjige, stotine znanstvenih i stručnih radova, stotine pjesama, desetcima projekta i par blagih i manje blagih životnih kriza.
Odakle ta konstantna potreba za znanjem i samooblikovanjem?
Mislim da moja potreba za znanjem zapravo dolazi iz toga što nikada nisam imao mira pred stvarima koje ne razumijem. Neki ljudi mogu sasvim lijepo živjeti s neodgovorenim pitanjima. Ja, nažalost, nisam jedan od tih blagoslovljenih ljudi. Mene pitanje počne pratiti po kući, sjedi sa mnom za stolom, ide sa mnom u auto, budi me u snu, uvuče se u razgovor i na kraju me natjera da mu se posvetim, kakvog li apsurda — čisto da me onda pusti na miru. S druge strane, znanje kod mene nije bilo stvar nekog velikog plana, više posljedica nekog neindetificiranog dubinskog kompleksa i karakterne greške koja se, eto, s vremenom počela pristojno nazivati intelektualnom znatiželjom. U početku samo želiš nešto shvatiti, onda shvatiš da to nešto ima pozadinu, pa pozadina ima kontekst, kontekst ima povijest, povijest ima teoriju, teorija ima protivnike, protivnici imaju bibliografiju i nakon toga si odjednom kompletniji čovjek koji je htio samo kratki odgovor, a dobio novi životni smjer. Što više učim i radim na sebi, to mi je jasnije koliko sam zapravo glup i koliko toga ne znam, što je divno za duh, ali poprilično neugodno za ego, koji bi ipak volio da ga se češće pogladi i proglasi dovršenim proizvodom. Upravo zato za mene znanje nije ukras, nego način da ostanem živ iznutra. Onaj predivan osjećaj da me svijet još može iznenaditi svojom divotom, razuvjeriti, omekšati, nasmijati i povremeno spustiti na zemlju kad se malo previše uživim u vlastito iskustvo i pamet.
Tvoja knjiga “Duga strana slutnje” proglašena je 2018, najboljom knjigom u Hrvatskoj i dobila je izvanredne kritike i publike i struke. Šta si stavio između dve korice?
Između te dvije korice, zapravo, nije stala samo jedna knjiga. Stao je jedan život, i to ne samo moj. Stali su ljudi koje sam sretao, okolnosti koje ne bih znao izmisliti ni da sam bio mnogo bolji i hrabriji pisac, trenuci koji su me oblikovali, slomili, nasmijali, prevarili, ushitili, spasili i naučili da je stvarnost često maštovitija od književnosti. Kad se rodite, nažalost (ili nasreću) ne dobijete uputstva za upotrebu, još manje garanciju na proizvod, pa u tom kontekstu mislim da je Druga strana slutnje knjiga o onome što nam se dogodi dok mi čekamo život i uvjereni smo da nešto sasvim drugo planiramo. I zato mi je ta knjiga važna. Ona nije samo moj razgovor s prošlošću, nego pokušaj da se uhvati ono neuhvatljivo, onaj tanki mikroprostor između onoga što smo izabrali i onoga što je, nekako, izabralo nas. U najkraćem, između te dvije korice stavio sam ono što sam imao najvrijednije, život kakav se doista dogodio, sa svim njegovim nevjerojatnim slučajnostima, krivim skretanjima, pravim ljudima, pogrešnim vremenima i trenucima koji se pamte duže nego što traju. I možda je to najviše što knjiga može biti, ne dokaz da je autor razumio svijet, nego poziv čitatelju da se i sam ponovno zaljubi u nepredvidljivost života i da ga, unatoč svemu, slavi.
Često govoriš o “čitanju ljudi” — koliko se čovek zaista može naučiti da ih “pročita”? Imaš IQ 183 i neverovatnu sposobnost čitanja ljudi, što se može videti na YouTube kanalu i u tvojim podkastima.
Kad govorim o “čitanju ljudi”, uvijek mi je važno odmah razbiti jednu iluziju — čovjek se ne čita kao knjiga. Knjiga je strukturirana, ima početak, sredinu, kraj, poglavlja i autora koji je, barem načelno, znao što radi. Čovjek je puno kompliciraniji tekst koji se autodopisuje dok ga čitate, nerijetko skriva najvažnije rečenice pod velom straha, mijenja značenja usred razgovora da bi postigao trenutni cilj, a ponekad i sam sebe pogrešno interpretira. Zato čitanje ljudi nije neka salonska magija pod velom dima, iako, priznajem, ponekad tako izgleda. Uvijek kažem da prepoznavanje neverbalnih gesta nije samo ono naivno: “Prekrižio si ruke, aha, znači zatvoren si.” Okej, možda je zatvoren, a možda mu je samo hladno. Možda se brani, a možda razmišlja što će pojesti poslije intervjua. Jedan znak ne znači gotovo ništa, jer ljudi nisu prometni znakovi i ne čitamo ih po jednom pokretu, nego po orkestru sitnih nesklada, ključnim riječima i frekvenciji pojavnosti, kao i nesavršenosti skrivanja svega toga. Dobar komunikator je pomalo kao forenzičar svakodnevice, samo bez rukavica i s više pristojnosti.
Da li danas ljudi više komuniciraju ili se manje razumeju nego ranije?
Mislim da danas komuniciramo više nego ikada, ali se ne razumijemo nužno bolje. To je paradoks našeg vremena: nikada nismo imali više kanala, aplikacija, poruka, grupa, komentara, emotikona, glasovnih poruka i malih digitalnih dimnih signala, a nikada nije bilo lakše nekoga potpuno promašiti. Prije je problem bio kako doći do čovjeka. Danas je problem kako doći do njega kroz sav taj šum. Nekada ste morali čekati pismo, poziv, susret. Danas čovjek pošalje tri poruke, dva lajka, jedan “seen”, jedan emoji i još uvijek nitko nije siguran što se zapravo dogodilo. Komunikacija se ubrzala, ali razumijevanje se nije nužno produbilo. Dapače, često se dogodilo suprotno, imamo više dodira, ali manje susreta. Ja bih rekao da živimo u vremenu komunikacijskog obilja i interpretacijskog siromaštva. Svi nešto šalju, objavljuju, reagiraju, komentiraju, ali malo tko stvarno zastane i pita se: što je drugi čovjek zapravo htio reći? Mi danas često ne razgovaramo da bismo razumjeli, nego da bismo odgovorili, pobijedili, ostavili dojam, obranili vlastitu poziciju ili pokazali da smo duhoviti u roku od sedam sekundi. Mislim da danas imamo više komunikacije kao prometa, ali manje komunikacije kao susreta. A prava komunikacija nije kad poruka stigne na uređaj, nego kad stigne do čovjeka.
Da li si tokom karijere promenio mišljenje o ljudskoj prirodi?
Zapravo jesam. S vremenom shvatiš da čovjek nije jednadžba, nego vremenska prognoza. Ima u njemu i sunca, i niskog tlaka, i iznenadnih pljuskova, i onih dana kad meteorolozi, kao i psiholozi, mogu samo slegnuti ramenima. U mladosti sam možda više vjerovao da su ljudi dosljedni, da je karakter neka čvrsta, stabilna građevina. Danas mi se čini da je čovjek više kuća na vjetru. Ima temelje, ima zidove, ima fasadu, ali kad zapuše dovoljno jako, vrlo se brzo vidi što je dobro zidano, a gdje je majstor malo fušao. A svi smo mi, naravno, uvjereni da je baš kod nas radila vrhunska ekipa. Camus je u Kugi lijepo zapisao da u ljudima ima više toga čemu se treba diviti nego prezirati. Ta mi je misao s godinama postala sve bliža baš zato što nije naivna, a možda je i najzreliji oblik optimizma, onaj koji nije slijep, nego je previše vidio da bi bio ciničan. Promijenio sam mišljenje i o zlu. Nekad sam mislio da zlo uglavnom dolazi iz neke velike, stereotipne, gotovo filmske pokvarenosti. Danas mislim da mnogo češće nastaje iz malih unutarnjih p(r)opusta, iz lijenosti, kukavičluka, taštine, straha i potrebe da čovjek sam sebi ne pokvari lijepu sliku o sebi. Netko pametan je rekao da sve velike tragedije često počinju vrlo malim kapitulacijama. Prvi put prešutiš. Drugi put se praviš da ne vidiš. Treći put racionaliziraš. Četvrti put pregovaraš, a kasno je. Peti put pokušavaš pobjeći dok oko tebe sve gori i padaju bombe.
Šta bi danas poručio samom sebi na početku karijere?
Rekao bih mu da ide na dugo putovanje kroz oluje, kroz tuđe sumnje, vlastite pogreške, krive karte, zatvorene kapije i one najteže, nevidljive bojišnice na kojima se čovjek najčešće bori sam sa sobom. Rekao bih mu da će na tom putu biti svega, i barikada, i opsada, i zračnih napada, i kopnenih ofenziva, i morskih diverzija, i malih zasjeda koje te ne slome odmah, nego te načnu onako tiho, pod kožom. Bit će i prijateljske vatre kad je najmanje očekuješ, kao i dana kad ćeš se osjećati kao da cijeli svijet ima bolju logistiku od tebe, a ti imaš samo tvrdoglavost, nešto malo dara, previše pitanja i onu nerazumnu potrebu da dovršiš ono što si započeo. Ali baš to će te spasiti. I to bih mu rekao!
Tema junskog izdanja RYL magazina nosi naziv “Iz kojeg si ti svemira?”. Reci nam odakle nam ti dolaziš, iz kojeg tvog paralelnog univerzuma?
Dolazim iz svemira u kojem redovni sveučilišni profesor svaki dan svira gitaru, akademski redatelj zaluta u znanstvenu fusnotu, doktor komunikologije pročita nečiji pogled prije izgovorene rečenice, a pisac pokušava objasniti život, iako dobro zna da život nikada ne potpisuje autorizaciju vlastitog tumačenja. To je, priznajem, dosta neuredan svemir. Nema baš savršeno riješenu administraciju, ali ima dobar vajb, sjajnu glazbu, svakodnevni pregršt pitanja i nekoliko vrlo lijepih prozora koji gledaju prema čudima. Moj paralelni univerzum je prostor između logike, sumnje i slutnje nade. U njemu se jednako ozbiljno shvaćaju argument i intuicija, knjiga i pjesma, znanstveni rad i slučajni susret u kojem ti netko kaže jednu rečenicu koja te presloži stoput bolje nego tri fakulteta i tri doktorata. To je svemir u kojem se vjeruje da čovjek nije samo ono što je završio, napisao, osvojio ili potpisao, nego i ono što ga je ganulo, ranilo, nasmijalo, spasilo i ostavilo budnim kad su svi normalni ljudi već spavali.
