PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: NIHAD F. SOFTIĆ
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
Dr. sc. Nihad F. Softić rođen je 13. marta 1972. godine, u Gračanici (Bosna i Hercegovina), gde je proveo detinjstvo i ranu mladost. Nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja, upisuje Fakultet za fizičku kulturu u Sarajevu. Usled ratnih zbivanja, na drugoj godini prekida studije. Aktivno se bavio košarkom, nastupajući za više klubova u Bosni i Hercegovini. Sportski put odvodi ga 1995. u Italiju, gde boravi tri godine. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu, pokreće vlastiti biznis i postaje vlasnik jedne od vodećih računarskih kompanija u regionu. Godine 2006. proglašen je menadžerom godine u Bosni i Hercegovini. Globalna ekonomska kriza 2009. godine označava kraj tog poslovnog poglavlja, kada javno saopštava nesolventnost kompanije i nemogućnost daljeg poslovanja.
Taj period predstavlja prekretnicu u njegovom životu. Ličnu krizu pretvara u proces unutrašnje transformacije kroz nastavak obrazovanja i pisanje. Kako sam navodi: „Taj period moga života pamtit ću kao rasulo duhovnog, fizičkog i emocionalnog tijela. Anarhija u meni, koja se preslikavala prema vani u pakao.“ Psihologija, koja je započela kao interesovanje, postaje njegova profesionalna orijentacija. Nakon završenog Pravnog fakulteta i magistarskog studija iz menadžmenta i poslovne ekonomije, završava doktorske studije iz poslovne psihologije. Specijalizaciju iz strateškog planiranja i upravljanja preduzećima i ljudskim resursima završava 2012. godine na The George Washington University (BSC Institute), Alexandria, VA, SAD.
Iz lične borbe nastaju knjige duhovne i psihološke tematike, s posebnim fokusom na psihologiju uspeha, motivacije i fenomen prosečnosti. Godine 2014. objavljuje knjigu „Pola čovjek, pola Bog — Početak svega“, dok drugi deo, „Tajna svega“, izlazi šest godina kasnije. Doktorsku disertaciju 2022. pretače u knjigu „Ja, narcis“, u kojoj istražuje psihičke sile koje determinišu proces samoaktualizacije.
Iste godine započinje pisanje knjige „Što ne razumijemo, to lomimo“, koja je u početku nastajala kao niz bezazlenih beleški o prosečnosti — fenomenu koji ga je godinama pratio, intrigirao i izazivao. Ono što je započelo kao lično promišljanje, postepeno prerasta u sistemsku analizu društvenih, porodičnih i psiholoških obrazaca koji proizvode prosečnost kao dominantni model življenja. Knjiga postaje njegova četvrta autorska celina i unutrašnja potreba da razotkrije mehanizme koji oblikuju uspešnu, prosečnu i neuspešnu decu. U tom procesu, autor ne kritikuje pojedinca, već propituje sistem vrednosti koji često, nesvesno, oblikuje granice dečjeg potencijala.
Danas je preduzetnik, pisac i govornik. Osnivač je i predsednik uprave School & School, obrazovne ustanove posvećene razvoju individualnih potencijala dece i mladih. Suosnivač je Spectrum Academy, centra za decu u spektru autizma, te osnivač centra Life Tomorrow, usmerenog na harmonizaciju zdravog i smislenog življenja. Srećno je oženjen profesorkom engleskog jezika Almom Softić, s kojom ima dvoje dece i tri unuka.
Naslov tvoje knjige „Što ne razumijemo, to lomimo“ nosi snažnu poruku. Kako je nastala ideja za ovu knjigu?
Često razmišljam o ljudima koje sam poznavao dok sam odrastao. Imao sam mnogo idola i ideala — među vršnjacima, starijom generacijom, među onima koji su tada obećavali. Oni su imali sve: talenat, energiju, inteligenciju, šarm. A danas, kad pogledam njihove živote, vidim mnogo neuspješnih priča.
Ne mislim pritom na materijalni neuspjeh — nego na onaj dublji, ljudski, duhovni, intelektualni. Na neostvarene potencijale, ugašene snove, na ljude koji su pristali na prosjek. Pitao sam se često:
Šta se dogodilo tim ljudima?
Kako su od obećanja postali prosjek?
Zašto su mnogi, iako pametni, sposobni, talentovani — ostali nedorasli sebi?
Ko je uvjerio sve te ljude da ne mogu?
Kada se čovjek propituje o tim pitanjima, ne može a da si ne postavi ključno pitanje:
Ko odgaja uspješnu, ko prosječnu, a ko neuspješnu djecu?
Isti obrazac danas vidim u novim generacijama. Djeca koja imaju sve — informacije, mogućnosti, slobodu — ali su, paradoksalno, sve praznija. Kao da su rođena u svijetu koji ih unaprijed priprema na osrednjost. Na emocionalni, intelektualni i duhovni mediokritet. Govorim o neiskorištenom potencijalu. O djeci koja ne postaju ono što mogu biti. O ljudima koji žive ispod vlastitih mogućnosti, jer su još — u djetinjstvu — naučili da je bolje ne rasti previše. Godinama posmatram i izučavam djecu. Posmatram njihove početke, njihove pokušaje, njihove male pobjede i njihovo tiho odustajanje. I sve češće sam imao osjećaj da nešto nije u redu. Ne sa djecom. Sa nama. Tada sam shvatio — djeca ne pate od nedostatka potencijala, nego od nedostatka razumijevanja odraslih šta s tim potencijalom učiniti. I tako je nastala ova knjiga. Naslov „Što ne razumijemo, to lomimo“ nije nastao kao ideja. Nastao je kao zaključak. Kao nešto što sam vidio bezbroj puta — u porodicama, u učionicama, u razgovorima s roditeljima. Kada ne razumijemo dijete, ne ostavljamo ga na miru. Mi ga oblikujemo. Usmjeravamo. Korigujemo. I u tom procesu — lomimo. Ne iz zle namjere. Nego iz nerazumijevanja.
Kažeš da većina dece ne postane ono što je mogla postati. Šta je, po tvom mišljenju, najveća prepreka razvoju njihovih talenata?
Ovo je jedno od najtežih pitanja koje sam sebi postavio.
Jer odgovor nije jednostavan. I nije ugodan. Svako dijete dolazi na svijet sa određenim potencijalom. Neka djeca sa izuzetnim, neka sa stabilnim, ali nijedno dijete ne dolazi bez mogućnosti da postane više nego što jeste. Pa zašto onda većina ne uspije? Zato što potencijal nije ono što određuje ishod. Okruženje je. Dijete koje raste u okruženju koje ga razumije — raste. Dijete koje raste u okruženju koje ga pokušava prilagoditi — postaje prosječno. Ne zato što je to njegov maksimum. Nego zato što je to njegov plafon.
Da li smatraš da obrazovni sistem dovoljno prepoznaje i razvija individualne potencijale dece?
Obrazovni sistem, kakav danas postoji, nije kreiran da razvija različitosti. On je kreiran da ih kontroliše.
To znači da dijete koje razmišlja drugačije, koje postavlja pitanja, koje ne prihvata stvari zdravo za gotovo — često ne bude prepoznato kao dar nego kao problem.
A problem se ne razvija. Problem se rješava. I tu počinje prva velika greška. Umjesto da razvijamo ono što dijete nosi u sebi, mi ga učimo kako da se uklopi. Kako da ne odstupa. Kako da ne bude „previše“. I dijete vrlo brzo nauči jednu stvar: da je sigurnije biti prosječan nego autentičan. To je možda i najveća tragedija savremenog odgoja.
Koliko je uloga roditelja ključna u otkrivanju i razvoju talenata kod deteta?
Svaki roditelj, bez izuzetka, želi da mu dijete bude uspješno!
To sam se nebrojeno puta uvjerio na roditeljskim sastancima postavljajući jedno jednostavno pitanje: “Molim vas, neka podigne ruku svako ko želi da njegovo dijete uspije u životu.“
Svi bi podigli ruke.
I to je prirodno. Bez obzira na obrazovanje, zanimanje ili status, svi roditelji u sebi nose istu želju — da njihova djeca dosegnu najviši nivo života u kojem čovjek ne radi iz potrebe, već iz svrhe i ljubavi. Dakle, da imaju veliku porodicu, da budu bogati, imaju lijepu kuću, krasno auto, posao iz snova…To je san svakog roditelja.
Pa ipak, stvarnost je drugačija — 83% djece ostaje prosječna!
Djeca ne ostaju prosječna zato što nemaju potencijal. Ostaju prosječna zato što odrasli ne vjeruju da taj potencijal postoji.
Roditelji žele uspjeh za svoje dijete. Ali ne vjeruju u njegov kapacitet. Jer negdje duboko — ne vjeruju ni u vlastiti.
S djecom uzrasta od osam do jedanaest godina hodao sam deset kilometara dok su odrasli sumnjali. Na kraju smo, u jednom danu, za 13,5 sati prešli 43 kilometra. I dalje nisu vjerovali. Tada sam shvatio da problem nikad nije bio u dječijim nogama. Problem je bio u granicama koje su odrasli postavili u vlastitim glavama. I razlog za to je jednostavan — mnogi nikada nisu razvili vjeru u vlastiti kapacitet. I tada počinje ono što nazivam nesvjesnim lomljenjem. Roditelj ne kaže: „Ti ne možeš.“ Ali svojim postupcima šalje upravo tu poruku. Previše kontrole. Previše zaštite. Previše korekcije. Dijete tada ne gubi ljubav. Gubi povjerenje u sebe. Zato ovo nije knjiga o uspjehu. Ovo je knjiga o odgovornosti. Ako vjerujemo da dijete može više — morat ćemo i mi postati više.
Šta najčešće „lomimo“ u deci — radoznalost, samopouzdanje ili kreativnost?
Kada govorimo o odgoju, često mislimo da oblikujemo ponašanje. Ali, u stvarnosti, mi oblikujemo unutrašnji svijet djeteta. I ono što najčešće lomimo nisu loše navike. Mi lomimo ono najbolje. Lomimo radoznalost — jer nam postavlja previše pitanja. Lomimo kreativnost — jer ne prati pravila. Lomimo hrabrost — jer želimo da dijete bude sigurno. I na kraju, lomimo samopouzdanje — jer ga stalno mjerimo, procjenjujemo i upoređujemo. Dijete tada ne prestaje biti talentovano. Ono prestaje vjerovati da ima smisla pokušavati.
Da li talenti propadaju zbog nedostatka podrške ili zbog pogrešnih očekivanja okoline?
Jedna od najvećih zabluda je da talenti „propadaju“. Ne propadaju. Oni se povlače. Dijete koje ne dobije podršku počinje sumnjati u sebe. Dijete koje je pod stalnim pritiskom počinje se bojati greške. I u jednom trenutku, ono ne prestaje biti sposobno. Ono prestaje pokušavati. A kada dijete prestane pokušavati — tada zaista počinje gubitak.
U kojoj meri društvo oblikuje put jednog deteta i njegove budućnosti?
Često zaboravljamo da dijete ne raste samo u porodici. Ono raste u društvu. U sistemu vrijednosti koji definiše šta je uspjeh, šta je normalno, šta je poželjno. Ako društvo nagrađuje poslušnost — djeca će biti poslušna. Ako društvo nagrađuje izvrsnost — djeca će težiti izvrsnosti. Ali ako društvo nagrađuje prosjek — onda ćemo dobiti generacije koje ne žele da se izdvoje. Ne zato što ne mogu. Nego zato što ne vide smisao.
Postoji li trenutak u detinjstvu kada je najvažnije prepoznati i negovati potencijal?
Većina ljudi misli da se ključni trenuci dešavaju kasnije — u pubertetu, u izboru zanimanja, u školovanju. Ali istina je drugačija. Najvažnije godine su one koje najčešće podcjenjujemo. Prve godine života. Tada dijete ne uči matematiku. Ne uči jezike. Ne uči činjenice. Tada dijete uči sebe. Da li sam vrijedan? Da li smijem pokušati? Da li će me prihvatiti ako pogriješim?
Ako tu izgradimo stabilan temelj — dijete će kasnije moći sve.
Ako tu pogriješimo — kasnije ćemo samo popravljati.
Da li je ova knjiga više namenjena roditeljima, prosvetnim radnicima ili svima koji rade sa decom?
Ova knjiga nije pisana samo za roditelje. Pisao sam je za sve koji imaju uticaj na dijete. Za učitelje, pedagoge, trenere, ali i za društvo koje često zaboravlja koliko je odgovorno za ono što djeca postaju. Jer dijete ne odgaja samo porodica. Dijete odgaja sistem. I ako želimo drugačiju djecu — moramo biti spremni da postanemo drugačiji odrasli.
Gde se knjiga može kupiti?
Knjiga se trenutno može kupiti direktno od autora putem online shopa na stranici https://nihadfsoftic.com/, kao i tokom promocija koje će biti organizovane širom regije. Svjesno sam odlučio da prvi korak ne bude klasična distribucija, nego susret s ljudima — jer ova knjiga nije samo za čitanje, već za razumijevanje.
Tema aprilskog izdanja RYL magazina nosi naziv „Zagrljaj“. Šta je, po tvom mišljenju, zagrljaj?
Ako bih morao jednom riječju opisati ono što djeci najviše nedostaje — to ne bi bila disciplina. Ne bi bila struktura. Ne bi bili savjeti. To bi bio zagrljaj. Ali ne zagrljaj kao pokret. Zagrljaj kao osjećaj. To je trenutak u kojem dijete osjeti da je viđeno. Da je prihvaćeno. Da ne mora biti drugačije da bi bilo dovoljno. U svijetu koji stalno traži više — zagrljaj je prostor u kojem dijete može biti. I iz tog prostora počinje sve. Samopouzdanje. Hrabrost. Razvoj.
