PIŠE: IVA HANZEN
INTERVJU: LEA IVANČIĆ ŽIC PEŠA
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
Lea Ivančić Žic Peša je psihoterapeutkinja, logopedinja i coach specijalizirana za rad s neurorazličitim odraslim osobama, posebno onima koji su kasno prepoznali ADHD i/ili autizam.
Kao osoba koja i sama živi s AuDHD-om, u svom radu spaja profesionalno znanje i osobno iskustvo, stvarajući prostor u kojem se znanost susreće sa stvarnim izazovima svakodnevice. Kroz terapijski rad i pisanje bavi se temama kasne dijagnoze, burnouta, emocionalnih obrazaca i života s neurorazličitošću – osobito kod žena i onih koji su dugo ostali “nevidljivi”. Na svojim Instagram i TikTok kanalima otvoreno i neposredno dijeli vlastita iskustva i uvide iz prakse, približavajući kompleksne teme kroz konkretne situacije, humor i svakodnevne primjere koji rezoniraju s njezinom publikom. Njezin fokus je pomoći ljudima da razumiju vlastiti način funkcioniranja i izgrade život koji je usklađen s njihovim ritmom, umjesto s nametnutim normama.
Što je neurodivergentnost (ADHD i autizam su samo malen dio tog spektra) i koja je razlika između neurodivergentnih i neurotipičnih ljudi?
Neurodivergentnost je mnogo više od ADHD-a i autizma. Kada biste zamolili prosječnu osobu da definiše neurodivergentnost, većina bi rekla: „To su djeca koja ne mogu mirno sjediti u školi ili ne govore.“ Stvarnost je daleko šira i daleko zanimljivija.
Neurodivergentnost opisuje čitav spektar načina na koji ljudski mozak može biti organiziran i funkcionisati, a da se taj način razlikuje od onoga što medicina i društvo smatraju standardnim razvojem. Pod tim krovom nalaze se ADHD, autizam, disleksija, dispraksija, Touretteov sindrom, OCD, bipolarni poremećaj i niz drugih varijacija u funkcionisanju nervnog sistema. Neurodivergentnost nije bolest koja se liječi. To je drugačija arhitektura mozga sa svim specifičnim prednostima i izazovima koje takva arhitektura nosi. Dati ću slikoviti primjer. Neurotipična osoba kreće kroz svijet s mapom koja odgovara gradu u kojem živi. Neurodivergentna osoba ima jednako dobru mapu, ali za drugi grad.
Koji su najčešći mitovi o neurodivergentnosti?
Dezinformacije o neurodivergentnosti ne dolaze samo od neznanja, dolaze i od toga što su simptomi lako zamjenjivi za karakterne osobine. Kada neko kaže „ADHD je moderna izmišljotina“, ignoriše desetljećima nakupljene neurološke dokaze. Snimci mozga jasno pokazuju razlike u strukturi i funkciji. Genetske studije potvrđuju nasljednost. To nije trend dijagnosticiranja, već bolje prepoznavanje onoga što je oduvijek postojalo. Mit da autistične osobe „nemaju osjećanja“ posebno je bolan. Mnoge autistične osobe osjećaju intenzivno, samo to ne pokazuju na način koji drugi prepoznaju kao emocionalan. Razlika je u izražavanju, ne u dubini.
„Ako si završio fakultet, ako imaš posao, ako funkcionišeš, ne može biti toliko teško.“ Ova rečenica nanijela je ogromnu štetu generacijama neurodivergentnih odraslih. Funkcionisanje napolju i borba iznutra mogu istovremeno biti apsolutno stvarni. Jedno ne isključuje drugo.
I konačno, mit o etiketi: dijagnoza nije zatvor. Dijagnoza je ključ. Ona ne mijenja ko ste, objašnjava zašto su neke stvari bile toliko teže nego što je izgledalo da bi trebale biti.
Iako i muškarci i žene mogu biti neurodivergentni, kod žena je to veći problem. Možete li objasniti zašto? Također, možete li detaljnije objasniti fenomen „maskiranja“ kod žena koji spominjete u knjizi.
Gotovo sve što znamo o ADHD-u i autizmu nastalo je proučavanjem dječaka. To je sistemski propust koji su platile i još uvijek plaćaju generacije žena.
Kada dječak s ADHD-om ustaje usred časa, vrti se i ne može sačekati red, to se primijeti. Kada djevojčica s ADHD-om sjedí mirno, sanja s otvorenim očima i propušta pola nastavnog gradiva jer joj misli stalno odlaze negdje drugdje, to se zove nepažljivost ili sanjarenje i prolazi nezapaženo. Autistične djevojčice uče posmatrati i kopirati vršnjake s takvom preciznošću da izgledaju socijalno vješto. Iza te vještine stoji intenzivan, iscrpljujući rad koji niko ne vidi.
Maskiranje je strategija prilagodbe kojom neurodivergentna osoba svjesno ili nesvjesno potiskuje svoje prirodne reakcije i preuzima ponašanja koja je okolina označila kao prihvatljiva. Za žene, to počinje rano. Djevojčica koja reaguje snažno na buku, teksture ili socijalne situacije, uči da te reakcije sakrije jer pokazivanje nije „pristojno“. Ona koja ne razumije zašto se svi smiju šali koju ne razumije ili joj jednostavno nije smiješna, uči se nasmijati u pravo vrijeme. Ona koja bi prirodno provela sve popodne sama, zaronjena u svoju knjigu koja je zanima, uči da to krije i forsira se na interakcije, jer u suprotnom izgleda „čudno“. S vremenom, maska postaje toliko srasla s osobom da ni ona sama ne zna što je ispod.
Možete li reći više o utjecaju neurodivergentnosti na psihičko i fizičko zdravlje?
Stres neurodivergentnih odraslih koji su godinama živjeli bez prepoznavanja nije apstraktan. On se taloži u mišićima, crijevima, imunološkom sistemu i u obrascima spavanja. I kada govorimo o osobama koje godinama funkcionišu uz pojačan napor, to ima konkretne fizičke posljedice. Poremećaji spavanja toliko su učestali kod neurodivergentnih odraslih da ih mnogi doživljavaju kao normalnost ne znajući da postoji veza. Migrene, sindrom iritabilnog crijeva, kronični mišićni bolovi, sve su to stanja koja se liječe godinama, a čiji korijeni ponekad leže u nervnom sistemu koji je stalno u stanju preopterećenosti.
Kod autističnih žena bilježi se veća prevalencija autoimunih bolesti. Hipermobilnost zglobova pojavljuje se češće nego u općoj populaciji. Hormonalni ciklus direktno utiče na intenzitet ADHD simptoma budući da estrogen modulira dopaminski sistem, pa mnoge žene primjećuju dramatično pogoršanje u predmenstrualnoj fazi, u perimenopauzi, nakon porođaja. Na psihičkom planu, anksioznost i depresija gotovo su neizbježni pratioci kada netko godinama ne razumije zašto mu osnovne stvari oduzimaju trostruko više energije nego drugima. Tome se pridodaje RSD, rejection sensitive dysphoria, fenomen posebno čest kod ADHD-a, koji opisuje intenzivan, gotovo fizički bolan odgovor na doživljeno ili zamišljeno odbijanje. Nije dramatiziranje, nego neurološki odgovor.
Možete li reći više o utjecaju neurodivergentnosti na odnose u obitelji, na posao, i na funkcioniranje općenito?
Odrastanje kao neurodivergentna osoba u porodici koja to ne prepoznaje ostavlja specifičan trag. Ne radi se uvijek o pojedinačnim traumatičnim događajima, već o akumulaciji sitnih trenutaka u kojima ste dobili poruku da ste previše, preosjetljivi, neorganizirani, teški i te poruke postaju unutrašnji glas koji je naporno utišati i u odrasloj dobi.
U partnerskim odnosima, izazovi su drugačiji, ali jednako stvarni. Neurodivergentna osoba možda ne čita neizrečena očekivanja onako lako kao partner. Možda joj treba više prostora za regulaciju nakon socijalnog preopterećenja. Možda konflikti eskaliraju brže nego što bi oboje željeli. Sve to ne znači nesposobnost za ljubav ili privrženost, već da odnos treba više svjesne komunikacije i manje pretpostavki i neizrečenih očekivanja.
Na radnom mjestu, osobe s ADHD-om i autizmom često su iznimno kreativne, duboko analitične, sposobne za izuzetnu fokusiranost kada ih tema zanima. Ali sustavi u kojima rade gotovo nikad nisu dizajnirani s njima na umu. Otvoreni prostori prepuni zvukova i prekidanja. Neprestane promjene prioriteta. Nenapisana pravila koja se očekuju, ali ne objašnjavaju. Uspjeh koji se mjeri prisutnošću umjesto rezultatima.
Možete li se osvrnuti na problem burnouta? Ovaj pojam se trenutno tiče svih ljudi na planeti, ali kod neurodivergentnih ljudi to je još veći problem!
Burnout je pojam koji danas koristimo široko i s razlogom. Ali neurodivergentni burnout ima svoju specifičnu dinamiku koja se razlikuje od onoga što većina nas podrazumijeva pod tim pojmom. Nije to samo umor od previše posla. To je iscrpljenje koje dolazi od decenija funkcionisanja u modu koji nije prirodan za vaš nervni sistem. Od stalnog prevođenja svog unutrašnjeg iskustva na jezik koji okolina razumije. Od maskiranja. Od kompenziranja. Od toga da uvijek treba malo više truda za stvari koje drugima izgledaju bezbolno. Neurodivergentni burnout može izgledati kao potpuna nemogućnost funkcionisanja kod osobe koja je do nedavno izgledala savršeno sposobna. Može doći do gubitka vještina koje su se godinama činile automatskima. Javlja se socijalna povučenost, senzorna preosjetljivost koja se drastično pojačava i nemogućnost da se donese i najjednostavnija odluka. Oporavak od ovakvog burnouta ne dolazi za produženi vikend ili par tjedana bolovanja. Dolazi kroz temeljne promjene u okruženju, u zahtjevima, ili u odnosu koji osoba ima prema sebi i prema vlastitim potrebama.
Kako izgleda život bez dijagnoze i što se mijenja nakon nje?
Bez dijagnoze, prazninu popunjavaju objašnjenja koja su dostupna, a nepravedno se prelome kao kritika karaktera osobe: ljenost, nedovoljna motivacija, emocionalna nezrelost, nedostatak discipline. Budući da ta objašnjenja dolaze i izvana i iznutra, postaju uvjerenja o sebi koja je teško razgraditi.
Dijagnoza u odrasloj dobi nosi složena osjećanja. Olakšanje, jer konačno postoji objašnjenje. Tuga za sve ono što je moglo biti drugačije da se znalo ranije. Ljutnja na sistem koji nije prepoznao. I, polako, nešto poput mira, jer priča o sebi počinje da se mijenja iz „nešto nije u redu sa mnom“ u „moj mozak funkcioniše drugačije“.
Zašto je važno o ovim temama govoriti i u manjim sredinama?
U manjim gradovima i sredinama, neurodivergentnost nosi dodatnu težinu. Mreža specijalista je ograničena ili nedostupna. Stigma je intimnija, jer se svi poznaju i svako mišljenje stiže brže do osobe koja se već osjeća izoliranom. Pritisak da se bude „normalan“ ili „normalna“ intenzivniji je tamo gdje je manje prostora za različitost.
Ali upravo zato je razgovor o ovim temama u manjim sredinama toliko važan. Nastavnik koji prepozna znakove. Ljekar opće prakse koji ne odbaci simptome kao anksioznost ili hipohondriju. Roditelj koji ne osudi nego istraži. Svaka takva osoba može biti presudna za nekoga ko je godinama čekao da bude viđen.
Kako si pomoći, kako opstati u svijetu koji priznaje samo neurotipičnost?
Polazna tačka nije popravljanje sebe nego razumijevanje. Kakav je vaš mozak? Šta mu daje energiju, a šta je oduzima? Koje su situacije vaši okidači, a koje vaše utočište? Odgovori na ta pitanja vrijedniji su od bilo kojeg savjeta koji se može primijeniti na sve ljude jednako.
Struktura koja podržava, ne ona koja kažnjava, može biti transformativna. Rutine ne kao zatvor, nego kao skele koje drže zgradu dok se gradi. Vizualni podsjetnici, jasni prijelazi između aktivnosti, ugrađene pauze umjesto reaktivnih.
Zajednica s ljudima koji razumiju iz iskustva donosi nešto što ni najbolja terapija ne može potpuno zamijeniti: osjećaj da nisi jedina ili jedini. Da tvoje iskustvo nije poremećaj nego varijacija.
I na kraju, naučiti tražiti prilagodbe bez krivice. Neurotipičan svijet nudi bezbroj nevidljivih prilagodbi onima čiji mozak odgovara standardu. Tražiti iste za sebe nije zahtijevanje povlastica, već osnovna pravičnost.
