PIŠE: SANELA SALTAGIĆ
A nije da nismo blagoslovljeni… mnogo čim…
Dato nam je, no ne umijemo prepoznati. Ne vjerujemo si. Mislimo da nismo dovoljno dobri.
Nesigurni.
Nedovoljni
Pa samim tim,
Nezadovoljni
Neispunjeni
Nemirni.
Što nas neizbježno vodi u skliznuće u
Neinventivni, nemoralni, neiskreni, nepovjerljivi, nezasiti.
Da ne spominjem nepoznavanje pisanja negacija, jer davno nekad, kad mu vrijeme bješe, ne naučismo neophodno.
No, šta ako na tren negaciji promijenimo predznak, pa na – (minus) dodamo vertikalnu crticu po sredini?! Obična crtica vizuelno sad je križ, simbol vjere.
I gle čuda, od nevjernika postadosmo nevjerojatno pozitivni, jer sad i ateisti vide + (plus)!
Nepatvoreno dobri.
Neupitno tolerantni.
Neponovljivo lijepi.
Dopustit ćemo da nam tijelo prati srca neizdrž za nenadmetanje s drugima, već na ispunjenje svojih žudnji, snova…
Nemoguća misija neispunjene duše sad je neobuzdana, neiskazana ljubav i talenat.
Sad je sve želim, mogu, hoću.
Nepobjedivost je sad neminovnost!
A riješila sam da pobijedim. Sebe samu i svoju urođenu nesigurnost. Da u svojoj drugoj, boljoj polovici života prihvatim sopstvenu nesavršenost sa samopouzdanjem.
Kažu umijem s riječima. Kažu umijem tijelom. Blagoslovljena sam.
Follow your bliss, reče Mia i ja je poslušah.
Jer riječi (čitaj: ja) su kao luk. Što ih više ljuštiš, na više ćeš tumačenja naići. A kad shvatiš višeslojnost značenja riječi, više ćeš značenja naći. Shvatit ćeš da su istinitost i neistinitost nevažni.
Sada ću sljuštiti sa sebe još jedan sloj, ali samo jedan od mnogih.
A sljuštila sam i odjeću! I to objavila, javno. Sa sve celulitom, strijama, borama, flekama, ožiljcima. Ništa fotoshop, ništa filteri, samo umješnost prijatelja koji fotka, da svjetlom umekša očite nepravilnosti.
”Ekstremno ekstrovertna ili klimakterična”?! – čuh kako u sebi glasno povikaše kćeri.
Lavina reakcija… glasnih, iskrenih, ženskih. I muških, tajnih, bezglasnih…
I jedna, mog prijatelja Saše, koji kad sroči i najvulgarnije postaje umetnost.
”P…. kao tajfun, žena kao tvrđava.” I jesam, samo što nisam ogrezla u divljenju sebi samoj.
Jer kako možeš da brineš o ljudima, ako ne brineš o samoj sebi?
Kako možeš da činiš dobra djela, ako se ne osjećaš dobro?
Ne mogu tebe da volim, ako ne volim sebe. A volim ljude. I blagoslov i usud mi je što ih osjećam, razumijem, što mi se otvaraju i vjeruju.
Što su drugačiji, što su više oštećeni, okrnjeni – to se više privlačimo, to su mi dragocijeniji.
Pitam ga zna li šta je ”besa”, jer je otišao otud još kao dijete. Zna li historiju svog naroda.
Kaže ”ne baš mnogo”. Zna, znam da zna. Bira da ne zna. Ne bavi se nebitnim.
Policajac je višeg ranga, a ne umije da blefira. Ne može, slab je prema lijepim ženama. Sklanja pogled u stranu na dijelić sekunde dok odgovara i to ga odaje.
Kaže ”luda si”, a znam da misli ”lijepa si”.
”Poljubi me.”
”Neću, neće mi biti dovoljno. Poželjet ću te cijelu, a ti mi se ne možeš dat, vjetar se ne može zadržati, a ne dam da me otpušeš!”
I otpuha me, na finjaka.
I shvatih, zlatna ribica ne uspunjava želju onome ko je uhvati u mrežu, već onome ko progovori jezikom zlatnih ribica.
Ne dopuštam više da mi ”ne” bude prefiks u negativnom kontekstu.
Neprijatelj
Neuspjeh
Neznanje… Šta to bješe?
”Follow your bliss” i onda kad je ”ne” toliko očito, pa kud puklo, samo jednom živimo u vražju strinu!
