SAMO SE JEDNOM ŽIVI

PIŠE: SANELA SALTAGIĆ

A nije da nismo blagoslovljeni… mnogo čim…

Dato nam je, no ne umijemo prepo­znati. Ne vjerujemo si. Mislimo da ni­smo dovoljno dobri.

Nesigurni.

Nedovoljni

Pa samim tim,

Nezadovoljni

Neispunjeni

Nemirni.

Što nas neizbježno vodi u skliznuće u

Neinventivni, nemoralni, neiskreni, nepovjerljivi, nezasiti.

Da ne spominjem nepoznavanje pi­sanja negacija, jer davno nekad, kad mu vrijeme bješe, ne naučismo ne­ophodno.

No, šta ako na tren negaciji promije­nimo predznak, pa na – (minus) do­damo vertikalnu crticu po sredini?! Obična crtica vizuelno sad je križ, simbol vjere.

I gle čuda, od nevjernika postado­smo nevjerojatno pozitivni, jer sad i ateisti vide + (plus)!

Nepatvoreno dobri.

Neupitno tolerantni.

Neponovljivo lijepi.

Dopustit ćemo da nam tijelo prati srca neizdrž za nenadmetanje s dru­gima, već na ispunjenje svojih žud­nji, snova…

Nemoguća misija neispunjene duše sad je neobuzdana, neiskazana lju­bav i talenat.

Sad je sve želim, mogu, hoću.

Nepobjedivost je sad neminovnost!

A riješila sam da pobijedim. Sebe samu i svoju urođenu nesigurnost. Da u svojoj drugoj, boljoj polovici ži­vota prihvatim sopstvenu nesavrše­nost sa samopouzdanjem.

Kažu umijem s riječima. Kažu umi­jem tijelom. Blagoslovljena sam.

Follow your bliss, reče Mia i ja je po­slušah.

Jer riječi (čitaj: ja) su kao luk. Što ih više ljuštiš, na više ćeš tumačenja naići. A kad shvatiš višeslojnost zna­čenja riječi, više ćeš značenja naći. Shvatit ćeš da su istinitost i neistini­tost nevažni.

Sada ću sljuštiti sa sebe još jedan sloj, ali samo jedan od mnogih.

A sljuštila sam i odjeću! I to objavi­la, javno. Sa sve celulitom, strijama, borama, flekama, ožiljcima. Ništa fotoshop, ništa filteri, samo umješ­nost prijatelja koji fotka, da svjetlom umekša očite nepravilnosti.

”Ekstremno ekstrovertna ili klimak­terična”?! – čuh kako u sebi glasno povikaše kćeri.

Lavina reakcija… glasnih, iskrenih, ženskih. I muških, tajnih, bezgla­snih…

I jedna, mog prijatelja Saše, koji kad sroči i najvulgarnije postaje umet­nost.

”P…. kao tajfun, žena kao tvrđava.” I jesam, samo što nisam ogrezla u divljenju sebi samoj.

Jer kako možeš da brineš o ljudima, ako ne brineš o samoj sebi?

Kako možeš da činiš dobra djela, ako se ne osjećaš dobro?

Ne mogu tebe da volim, ako ne volim sebe. A volim ljude. I blagoslov i usud mi je što ih osjećam, razu­mijem, što mi se otvaraju i vjeruju.

Što su drugačiji, što su više oštećeni, okrnjeni – to se više privlačimo, to su mi dragocijeniji.

Pitam ga zna li šta je ”besa”, jer je otišao otud još kao dijete. Zna li historiju svog naroda.

Kaže ”ne baš mnogo”. Zna, znam da zna. Bira da ne zna. Ne bavi se nebitnim.

Policajac je višeg ranga, a ne umije da blefira. Ne može, slab je prema lijepim ženama. Sklanja po­gled u stranu na dijelić sekunde dok odgovara i to ga odaje.

Kaže ”luda si”, a znam da misli ”lijepa si”.

”Poljubi me.”

”Neću, neće mi biti dovoljno. Poželjet ću te cijelu, a ti mi se ne možeš dat, vjetar se ne može zadržati, a ne dam da me otpušeš!”

I otpuha me, na finjaka.

I shvatih, zlatna ribica ne uspunjava želju onome ko je uhvati u mrežu, već onome ko progovori jezikom zlatnih ribica.

Ne dopuštam više da mi ”ne” bude prefiks u nega­tivnom kontekstu.

Neprijatelj

Neuspjeh

Neznanje… Šta to bješe?

”Follow your bliss” i onda kad je ”ne” toliko očito, pa kud puklo, samo jednom živimo u vražju strinu!