in

KO SAM ZAPRAVO JA?

PIŠE: NATALIJA IVANOVIĆ KNEŽEVIĆ

Ukupan zbir nadražaja,

pulsacija, kao ritam, kao ukupan zbir nadra­žaja, može da se pretače iz jednog u mnoš­tvo, da se umnožava kroz forme i sadržaje. Opipljiva je, ima svoju teksturu, boja je jarka, topla, nekad je laka kao pero, nežna kao po­vetarac. Može se videti u svim oblicima, ali je i apstraktna, čuje se nadaleko i rasprostire u svim pravcima.

Ova trenutna misao,

retoričko pitanje, postavljali su mnogi, bez adekvatnog odgovora, kroz vreme, vekove, epohe. I dalje nedokučiva, nestalna, tajnovita, mistična i moćna. Misao je pred ovom silom tanana, zavedena postaje krhka i tanka, dok sve više bledi i nestaje. Prevazilazi je, tu mi­sao, kao sveukupno stanje svesti.

Mogućnost naknadnog preobražaja,

velika i večna tema u ljudskom biću, prirodi, menama i promenama u čoveku i svetu. Stal­na i neprekidna zapitanost kroz mogućnost naknadnog preobražaja. Podsticajna energija koja akumulira mnoge sadržaje, kroz etički i estetski izraz, noseći veće i više vrednosti. Be­skrajni zov snova, svetlosti, ideala deluje kao nadahnuće ove stvarnosti koja pokreće novu energiju smisla srca i preobražaja u lepše, bo­lje i svrsishodnije.

Šta sam zapravo ja?

Skup mogućih talenata,

inspirativna, svi umetnici su ostavili trag na ovu veliku temu, pokušavajući da odgonetnu njen smisao i svrhu kako bi sebi i svetu razjasnili tajnu nad tajnama. Sva njihova dela su njome protkana kao neodvojivom suštinskom esenci­jom u slikama, skulpturama, rečima, notama. Sila ljubavi umetnika spaja sa njegovim delom do te mere da je to vidno svima koji dođu u dodir sa tim delom.

Zbir kombinovanih gena,

da li smo mi samo zbir kombinovanih gena, da ako ljubavi nema, a ako ljubavi ima, ona nas obogaćuje, oplemenjuje i omogućuje rast i razvoj. Ona je taj sastojak koji je nepropadljiv, magično zanimljiv, sublimirajući. To je trag u večnosti, treptava sila koja obasjava ovaj svet, božanska iskra.

Sadržaj nakupljen vremenom,

kroz sve epohe zemaljskog života, imamo spomenike personalnoj i univerzalnoj ljuba­vi, možda najupečatljivije u religiji, mitologiji i umetnosti. Bilo da su naseljena mesta, gra­dovi, prostranstva pustinje ili šuma Amazo­nije, ljubav će uvek pronaći svoj izraz, poput Tadž Mahala, najlepšeg i najvećeg mauzoleja u spomen partnerske ljubavi, ili Bogorodičine crkve Notr Dam u Parizu kao simbolu univer­zalne ljubavi.

Ko to odgovor zna?

Religija je možda uteha,

velika pitanja srca i uma koja se pretaču oko ljubavi. Arhitekture crkava nam svedoče kao svetionici bezgranične ljubavi, neopipljivo na­dahnjujućom, bezvremenom, koja prožima svakog čoveka ograničenog vremenom rađa­nja i smrti. Između te dve krajnosti je nepre­gledno polje ljubavi, kreacija svih sadržaja na­šeg postojanja. Biti zaista živ je biti u ljubavi, gde nam je religija putokaz.

Filozofija, potonula u sopstvenim dubinama,

koja se s pravom prevodi kao ljubav za mudro­šću. Kao fenomen, ljubav prepoznaje mnoge forme – prema Bogu, bližnjima, prirodi, ne po­stoji samo jedan aspekt u širokom kosmosu. Pored svoje jedinstvenosti, ljubav se definiše kao univerzalni princip, sila, emocija, osećaj, koja ima različite aspekte čulne (osećajne) i duhovne ljubavi.

Nauka, sva u naznakama,

kvantna fizika nam danas putem mernih in­strumenata očitava realna polja ljubavi i njenu stvarnu frekvenciju koja fundamentalno utiče na naš kvalitet života. Kada naučimo da živi­mo u dubokoj zahvalnosti i povežemo se sa izvorom ljubavi, frekvencija naše vibracije ra­ste do te mere da u našem životu manifestuje mir, radost i harmoniju.

Dok gledamo sopstveni odraz,

pored svih odgovora na temu ljubavi, moramo se suočiti sa sobom i unutar sebe pronaći je­dinstveni odraz ove goruće teme. Hrabrost je ključna za razotkrivanje suštinske istine našeg bića, sa kojom se naše postojanje uobličava u Smisao i Sklad.

Zagledani u dubinama sopstvenih očiju, odgovor upravo tada saznajemo,

odgovor će nam biti znan. Jer u Potrazi za smislom, prepoznavanje je sve. Ljubav kao početak i kraj.

Ko sam zapravo ja?
Ukupan zbir nadražaja,
Ova trenutna misao,
Mogućnost naknadnog preobražaja!
Šta sam zapravo ja?
Zbir kombinovanih gena,
Sadržaj nakupljen vremenom!
Ko to odgovor zna?
Religija je možda uteha,
Filozofija, potonula u sopstvenim dubinama,
Nauka, sva u naznakama.
Dok gledamo sopstveni odraz,
Odgovor upravo tada saznajemo,
Zagledani u dubinama sopstvenih očiju!

Volim da Volim,
u beskraju kapi,
u sivoj mirisnoj zori.
Iz nestvarne misli,
koja se naslućuje.
U biti onoga koji voli…
Za voleti treba znati,
Za znati treba biti,
A za biti treba voleti.
Svetlost spoznaje.

ŠTA MISLITE?

100 Poena
Upvote Downvote

ЈЕДНОМ

MART 2024: IZAŠAO JE NOVI BROJ E-MAGAZINA RYL