PIŠE: MERI BAUK
FOTOGRAFIJE: UNSPLASH.COM
Neupitno je da je svijet prepun ljudi koji ne žive onako kako bi željeli živjeti. Većina nas se u nekom trenutku bojala izaći iz zone komfora, bez obzira što komfor u toj zoni možda nismo imali ni u natruhama. Život po defaultu i ignoriranje praznine u prsima koju ne umijemo definirati postale su „vještine“ koje sami usvojimo, ili ih bez ispaljenog metka generacijski naslijedimo.
Život je dar. Često od starta upakiran u prelijepu kutiju, uvezanu ograničenjima, društvenim normama, socijalnim okolnostima i pravilima. I upravo ta kutija, ti nevidljivi zidovi između nas i mogućnosti, između nas i slobode, nas i Izvora, naš su zatvor. Zvučno izoliran na način da prigušuje samo jedan zvuk, jedan glas. Naš vlastiti. Onaj najvrjedniji. Dušu.
Meni moja nije dala mira.
Koliko god se ja trudila da ju ignoriram, zatomim, prestrašim, uvijek bi pronašla način da me podsjeti. Hey, remember me? Obećala si me saslušati kad završiš školu, kad odeš od kuće, kad se udaš, kad djeca malo porastu, kad se razvedeš, kad sebi dozvoliš da se raspadneš, kad se ponovo posložiš, kad odžaluješ, kad odzdraviš, kad oprostiš njima, kad oprostiš sebi, kad se ponovo zaljubiš, kad prihvatiš da ljubav kakvu sanjaš ne postoji, kad spoznaš da trebaš zavoljeti samu sebe, kad naučiš pustiti, kad sakupiš hrabrosti, kad ovo, kad ono…
Ponestane ti izgovora. I ponestane ti vremena.
I u pravu je. Ta moja duša.
Jedna od većih laži koje nam plasiraju je ona da nikad nije kasno. Jer vrlo često jeste.
Ako ste, kao ja, maštali pobjeći s cirkusom i postati plesačica na trapezu, onda vam je u 52. realno kasno.
Ako ste, kao ja, sanjali da sa svojom malom djecom u kamp prikolici proputujete svijet, onda vam je sada, kad su ta djeca punoljetna i ganjaju svoje snove, kasno i za to.
Ali dobra vijest je da nije kasno za SVE.
I dobra vijest je da sasvim sigurno u svojoj blizini imate nekog tko je možda bio malo hrabriji. Nekog tko je udahnuo, stisnuo zube i izašao iz svoje kutije. Pa sad živi život po mjeri svoje duše.
A zašto je to dobra vijest?
Zato što ga možete pitati. Iako realno i ne morate. Na ljudima koji žive svoju istinu se vidi da nisu požalili. Osim možda što se nisu ohrabrili ranije.
I takvi ljudi vas nikada neće osuđivati, niti će ljubomorno skrivati modus operandi i znakove koje su spoznali na putu kojim se spremate zakoračiti.
A ja vam želim da zakoračite. Put ka sebi i životu koji vam je zapisan u duši je najvažniji Camino na koji ćete se ikad zaputiti. I neće uvijek biti lako. Vrlo vjerojatno ćete desetke puta poželjeti odustati i vratiti se u onu zonu komfora s početka priče. Ali onda ćete shvatiti da to mjesto više ne postoji. Da nikad nije ni postojalo. Bojali smo se potrage jer „što ako ne nađemo?“.
Još jedna dobra vijest; i Dom, i Smisao, i Ljubav, i Sreću cijelo vrijeme nosimo u sebi. Ništa od toga nije „negdje tamo“. Potrebno je samo duboko udahnuti i poslušati ritam duše. Poslije toga ide lakše. S vremenom shvatite da ste zaista najsretniji kad ste nepokajnički svoji.
I da se konačno budite sa onom Gibonnijevom:
Živote, dobar ti dan.
Pitajte me kako znam.
