in

KAKO SAM BALI PONELA U SRCU I PRENELA GA U BEOGRAD

PIŠE: KATARINA RAJOVIĆ, STUDIO GLINE ELEMENT
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE

VERUJEM DA GLINA NIJE SAMO MATERIJAL. ONA JE OGLEDALO DUŠE I ŽIVOTA. MOJA PRIČA POČINJE NOSTALGIJOM ZA PRELEPIM BALIJEM, ISPRAĆENA BOLOVIMA U TELU, A ZAVRŠAVA SE OAZOM MIRA U SRCU BEOGRADA I NOVIM ŽIVOTNIM PRAVCEM.

Ovo je priča o fleksibilnosti. Ne onoj koja znači savijanje pod pritiskom drugih ljudi, okolnosti i očekivanja, već onoj koja govori o praćenju toka života dok ostajemo verni sebi. O donešenju velikih odluka i preuzimanju odgovornosti za sopstveni život. Često maštamo o promeni koja dolazi spolja, menjamo partnere, adrese, poslove, okruženja, a na kraju nekako sve ostane isto. Prava promena ne počinje spolja. Počinje iznutra.

Iako sam kao mala maštala da ću biti vajarka, talas života me je odveo u drugom smeru i u trenutku odabira fakulteta sam na tu želju potpuno zaboravila. Nakon mnogo uloženog truda u završavanje tehnološkog fakulteta, smer inženjerstvo materijala, dozvolila sam sebi da odem drugim putem. Posvetila sam se razvoju porodičnog posla koji se zasniva na programu za decu koji je osmislio moj otac. Uživala sam u tome, gledajući pozitivne promene koje se dešavaju i efekte na dečji razvoj, na porodice i školski sistem.

Činilo me je ponosnom to što sam sposobna i što se ne bojim odgovornosti koje mogu da preuzmem i uspešno iznesem, nalazila sam ispunjenje u postignućima. Glina me je pronašla na fakultetu, tada je postala važan deo mog života i kao hobi dugo je bila moje utočište gde sam mogla da izrazim kreativnost, da stvaram i da se vraćam sebi.

Dok jednog dana na obali plaže nisam shvatila da celo moje biće želi da priča neku drugu priču, svoju priču koja odiše stvaranjem, kreativnošću i slobodom. Kako za mene, tako i za druge. Za decu, za odrasle, za sve koji žele prostor za igru i za istraživanje uz glinu.

Kada telo kaže ne

Sve je počelo 2023. na Baliju. Otputovala sam na indonežansko ostrvo i tamo doživela osećaj mira kao nikad do tad. Pravi, unutrašnji mir. Kad sam se vratila u Beograd, telo je progovorilo na jedini način koji ne može da se ignoriše: ukočila se kičma u predelu vrata. Danima nisam mogla da pomerim glavu ni levo ni desno. Nije mi se ovo desilo prvi put, ali je bilo najintenzivnije. Naišla sam na komentar koji me je naveo na razmišljanje. Vrat je most između glave i srca, i kada glava ne razmišlja u skladu sa onim što srce želi, često dođe do takvih simptoma.

Telo je reklo da ne može više da juri bez da povremeno zastane i oseti šta se stvarno dešava. Srećom, nisam bila besna na njega što me “ne sluša”, nego sam pokušala da odgonetnem njegovu poruku. Poruka je bila jasna: mir koji sam osetila na Baliju nije došao samo od tog čarobnog mesta, došao je od mene kakva sam bila tamo. Shvatila sam da ne moram da se preselim na Bali, nego mogu i Bali da preselim u Beograd. Odnosno da i u Beogradu počnem drugačije da se ponašam. Da ne jurim za uspesima i sve većim zadacima, koliko god oni bili plemeniti, već da usporim, da dišem, da osetim, da promatram.

Prva radionica gline je održana pre 2,5 godine, tada moj hobi krećem da delim sa drugim ljudima. Sada imam svoj studio gline.

Tri godine procesa, gubici, promene i teške odluke

Lagala bih kad bih rekla da je put bio lak. Trajao je tri godine i zahtevao odluke koje su bolele. Na putu promena, završila se partnerska veza koja mi je mnogo značila. Napustila sam posao u porodičnoj firmi, nešto u čijem sam građenju učestvovala preko deset godina. Izaći iz nečega što si živeo i bio tu od postavke temelja izaziva ogromnu bitku sa egom, unutrašnji glasovi i strahovi koji govore da kad odeš neće biti isto, da je vreme i energija uložena u nešto što više nije deo tebe izgubljena. Ko sam ja ako nisam sve to?

Učila sam da je moguće osloniti se na sebe, ali da je moguće i tražiti pomoć drugih. Sami možemo mnogo, zajedno možemo sve.

Prvi korak je bio da naglas izgovorim da želim da osnujem prostor koji će biti oaza mira i svet gline. Kada sam to uradila i osetila kako mi drhti glas i koliko je straha sakrivenog na tu temu u mom biću, znala sam da neće biti lako, ali da je to put kojim zaista želim i treba da idem. Počela sam da izmaštavam i zamišljam kako će lokal da izgleda. Nekoliko meseci kasnije pronašla sam lokal, baš onakav kakav sam zamišljala. Do te mere da iako u srcu Beograda, ima svoju bašticu i može da se priđe kolima, da ne moram ništa da teglim, već da i teške delove procesa mogu sa lakoćom da obavljam.

Mesto gde će ljudi da se smeju, igraju i istražuju, druže i upoznaju. Proces rada sa glinom je jedan deo priče, koji neminovno nosi sa sobom i upoznavanje sebe, svojih skrivenih delova koji žele da budu viđeni.

Mesto gde su greške u redu, jer se iz njih uči. Neretko se desi da rad u kome se desila greška na kraju ispadne lepši i interesantniji nego što je bio prvobitni plan. I to je upravo trenutak kada pustimo kontrolu i dozvolimo procesu da nas odvede u nekom drugom smeru.

Studio gline ELEMENT otvoren je u oktobru 2025. godine u Beogradu, u ulici Sime Igumanova 60, i od prvog dana privlači ljude koji traže nešto više od keramičke radionice. Ljude koji traže prostor gde mogu da prate svoj ritam, stvaraju svoj oblik i izražavaju se putem ovog prelepog materijala iz prirode.

Mikelanđelo i kamen

Nedavno sam čula priču koja me je mnogo dotakla, jer baš rezonuje sa procesom na koje ja pozivam učesnike mojih radionica. Kada je Mikelanđelo klesao Davida, rekao je da kip nije stvarao, već da je samo uklanjao višak, David je sve vreme bio tu. Možda je baš to ono što često zaboravimo. Da ne moramo uvek da postanemo nešto novo, nego da imamo hrabrosti da skinemo višak, da je naša suština uvek u nama, samo je pitanje koji su to slojevi preko nje.

Glina funkcioniše po istom principu. Upija sve što ti je višak. Ne govori ništa, samo je prisutna. I daje bezbroj pokušaja i šansi.

ELEMENT: mesto gde greška nije kraj

Studio ELEMENT nije obična keramička radionica. Jeste, tu se radi s glinom, ali se upoznajemo i sa sobom, svojim obrascima ponašanja, pronalazimo šta nas koči i ograničava, šta nam seče krila. Zajedno kreiramo prostor gde se istražuje, stvara, greši, nervira, smeje. Nekad se uživa u nežnosti gline pod prstima, nekad nas iznerviraju pukotine i greške. A onda jedni druge podsetimo da je i to deo procesa.

Strah od greške jedna je od najčešćih kočnica u životu. Zato u studiju s namerom pozivam na eksperimentisanje i izlazak iz ustaljenih okvira. Savršena posuda može da se dobije za par minuta uz pomoć kalupa. A kada satima utiskujemo prste u glinu, nesavršena posuda postaje savršena jer je puna ljubavi.

U studiju ELEMENT svako pronađe svoje mesto

Škola gline polaznicima pruža posvećeno putovanje kroz tehnike rada sa glinom, koje kulminira zajedničkom izložbom gotovih radova. Postoje grupe i za decu i za odrasle, jer nikad nije ni prerano ni prekasno za hobi iz snova.

Radionice se ne održavaju samo u studiju. Glina putuje, pa su se do sada radionice održale na raznim zanimljivim lokacijama u Beogradu, Novom Sadu i na Fruškoj gori.

A za posebne prilike, tu su i radionice kao jedinstveni oblik slavlja ili okupljanja. Rođendani za decu ili odrasle, devojačke večeri, porodična druženja, timbilding, svaki od ovih trenutaka dobija novu dimenziju kada u centru pažnje bude stvaranje i prepuštanje kreativnom procesu.

Zašto Element?

Svaki element ima svoju ulogu i u radu sa glinom. Glina je zemlja, voda je kvasi i omekšava, vazduh je suši, a vatra je peče i učvršćuje. Kao podsetnik da nas priroda podržava, na zidu studija se nalaze reljefne slike pomenutih elemenata. Slike su protkane zlatnom niti, to je zapravo peti element. Ko je gledao film, zna da je peti element ljubav, jer ljubav nas sve povezuje i izvlači iz nas ono najbolje.

Ljubav je tu sve vreme, dok mazimo glinu i stvaramo oblik, dok pravimo poklon dragoj osobi, kada gledamo gotov predmet u svakodnevnoj upotrebi i prisećamo se trenutka koji je bio samo za nas, za našu kreativnost i negovanje životne energije.

Prihvatanjem pukotine, otvara se novi kapacitet. Za istraživanje. Za hrabrost da se proba nešto novo. Za ljubav i radost. Kao i u životu. U našim pričama. Tako i sa glinom.

ŠTA MISLITE?

PODVIG OBIČNOSTI: ZAŠTO JE BITI „OBIČAN ČOVEK“ NAJUZVIŠENIJI CILJ KOJEM MOŽEMO TEŽITI