RAZGOVOR SA DUŠOM

PIŠE: NADA AHMETSPAHIĆ
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: UNSPLASH.COM

Stala je planeta u svom uspinjanju do vrha, a ja sam stala u jednoj neizvjesnoj fazi života. Mnogo toga započela i eto stala sam. Zvuči pomalo smiješno, ali od trenutka kada je krenuo ovaj haos prodisala sam. Osjećala sam neopisiv atom slobode. Nema buke. Nema lica. Nema borbe. Nema nemira. Konačno sama sa arhitekturom. Podizala zidove. Stvarala stubove. Rušila grede. Sve do temelja. Samu sebe nadmudrivala. Ko si kada stane sve? Duša. Suptilna. Strastvena. Snažna. Sabrana. Moji dani u izolaciji su bili odmaknuti od grada i silne polemike o pandemiji. Izdvojena na kraj prirode. U kućici mog djetinjstva provodila sam izolacijske dane. U krugu uže porodice sjetila sam se kako je to biti dijete. Bez ijedne rane i brige. Koliko sam bila prisutna s njima toliko sam bila i odsutna u svojim maštarijama. Jutro sam počinjala molitvom. Potom trčanje, meditacija i čitanje neke dobre knjige. Svaki dan je tekao isto, ali nije bio isti. Svaki dan eskalirale su emocije iz mene. Rasute nebeskim beskrajom vraćale su se do lista papira. Izlila sam emocije na papir. Pisala bez zaustavljanja daha. Oživjela sam spisateljicu u sebi da pusti ono što čuva u srcu. Golemu ljubav prema životu. Golemu empatiju prema svijetu.

Završih zbirku poezije. Nastavih slijediti glas srca i negdje na pola sam puta do romana koji čuvam. Izvirao je i drugi roman.

Uzbuđena od svega što me snašlo u ovom trenutku. Gdje sam to? Što radim? Ja ne pišem. Samo razgovaram sa dušom i liječim je. Ponekad nešto objavim sa željom da izliječim nekog riječima. Dani su me mijenjali. Da budem iskrena, prizor moje duše nije bio sjajan. Stalno se opirala nečemu. Možda novom susretu mene.

Dok je sunce polako izlazilo, prepuštala sam se toj novoj sebi, ali dušu nisam ni u kom slučaju željela zanemariti. Dok sam listala novi broj magazina Refresh your life od A do Ž i sastavljala sva slova da spojim DUŠA. Nebo je osjetilo da tražim produhovljenje duše. Sa strane prikazao se video snimak duhovnog učitelja Sadhgurua i tema “Život možeš znati samo sada”. Dodir srcem sa ovim mudracem doveo me je do uzemljenja sopstvene duše. Ljepši poklon duši nisam mogla izabrati. Vratiti je u početno stanje kao tek kada je rođena. Iz tog stanja nacrtala sam nacrt doma iz snova i konačno arhitekticu slobode pustila da diše. Dani izolacije još uvijek traju i lijepo je dok traju, a duša mirna.

Neću reći proći će i ovo. Neka je sve u stanju sada. Lijep život u nama je bio oduvijek, a ne van nas. To je možda poruka svima.

Nikada srce nije jače voljelo nego kada nije moglo zagrliti i poljubiti onog koga voli. Izolacija je ljude spajala ne samo na virtuelnom nivou, nego i spiirtualnom. Duše su lebdile, iako su udaljene. Pitam se ako ovo stanje može da traje dugo što ću biti na kraju svega? Kad prve korake napravim i zagrlimsSarajevske ulice, sunce, nebo i ljude. Zatreperit ću od emocije. Vrisnut ću iz zahvalnosti na proživljenoj “nesreći”, a za mene blagoslovu, jer izrodio je najbolju mene. Nježniju. Sunčaniju. Smireniju. Snažniju.