PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
FOTOGRAFIJE: VLATKO KALAPOŠ
Vlatko Kalapoš je putopisac i autor čiji rad povezuje duhovnost, iskustvo putovanja i ličnu transformaciju. Tokom godina, obišao je Indiju i zemlje Himalaja više od pedeset puta, tražeći dublje razumijevanje života i čoveka. Njegova putovanja nisu bila samo geografska, već i unutrašnja — kroz susrete sa svetim mestima, učiteljima i vlastitim iskustvom.
U svojim knjigama i javnim nastupima prenosi spoj istočne mudrosti i zapadnog promišljanja. Autor je više knjiga koje istražuju teme smisla, svesti i unutarašnjeg puta.
Njegov novi roman „Put duše” nastavlja to putovanje kroz priču o traganju, spoznaji i povratku sebi.
Zašto putuješ na Istok i šta je za tebe daleko?
Na Istok ne putujem iz potrebe za bijegom, nego iz potrebe za razumijevanjem. Taj dio svijeta za mene predstavlja prostor gdje su duhovnost i svakodnevni život još uvijek povezani — gdje se ne traži smisao, niti odgovor na svako pitanje — nego se živi. Kroz godine putovanja, shvatio sam da Istok nije samo mjesto, nego stanje svijesti. On nas podsjeća da usporimo, da slušamo i da ponovno osjetimo ono što u zapadnom svijetu često zaboravimo — unutarnji mir.
Za mene „daleko“ nije udaljenost na karti. Daleko je trenutak kada izgubimo kontakt sa sobom, kada prestanemo slušati vlastitu istinu, već slušamo „istinu“ koju nam serviraju svjetski mediji. Zato se vraćam Istoku — ne da bih nešto pronašao izvana, nego da bih se iznova povezao s onim što je oduvijek u meni, čak i prije nego sam došao na ovaj svijet.
Koje destinacije su ti donele ličnu transformaciju? Ovde nije pitanje samo gde si bio, nego i ko si postao?
Ne bih rekao da su me transformirale destinacije, nego susreti — s prostorima, ljudima i na kraju, samim sobom. Nije stvar u tome gdje sam bio, nego u tome tko sam kroz ta putovanja postao. Indija je svakako bila ključna. Ona vas ogoli, suoči i istovremeno otvori. Uči vas prihvaćanju, strpljenju i predaji — na način koji se ne može naučiti iz knjiga ili iz emisija. Kašmir i Himalaja donijeli su tišinu. Onu vrstu tišine u kojoj više ne tražite odgovore, nego počinjete razumjeti bez riječi. Tamo sam prvi put osjetio što znači biti potpuno prisutan. Susreti sa svetim mjestima i ljudima dodatno su produbili taj put. Ako bih morao sažeti, rekao bih: ta putovanja nisu promijenila moj život izvana, nego su promijenila moj odnos prema životu. I upravo u tome leži prava transformacija.
Kada odeš u zemlju u kojoj se osećaš kao da si kod kuće — kao da ti je već poznata, bliska i „tvoja” — da li je to znak da tamo zaista pripadaš ili je samo odraz nečega što nosiš u sebi i prepoznaješ spolja?
Mislim da je istina negdje između — ali ipak bliže ovome drugom. Kada se na nekom mjestu osjećamo kao kod kuće, to često nije zato što tamo „pripadamo“ u klasičnom smislu, nego zato što se u nama nešto prepoznaje. Kao da prostor, ljudi ili energija tog mjesta dodirnu dio nas koji je već postojao, ali je možda bio zaboravljen. Takva mjesta nas ne stvaraju — ona nas podsjećaju. Naravno, postoje i duboke veze s određenim krajevima svijeta, gotovo neobjašnjive, no i tada vjerujem da nije riječ o pripadanju prostoru, nego prepoznavanju vlastite unutarnje istine kroz taj prostor. „Kuća“ nije mjesto na karti. Kuća je stanje u kojem smo povezani sa sobom, a kada to osjetimo negdje daleko, to znači da smo se zaista vratili sebi.
Ne postoji jedno mesto na planeti gde srce „najjače” kuca — ali postoje mesta gde ti najjače osetiš da si živ.
Postoje, ali to nisu nužno mjesta na karti, nego stanja u kojima se sve u meni uskladi. Naravno, ima prostora koji to u meni probude. Himalaja, sveta mjesta Indije, trenuci u tišini prirode, susreti sa svetim ljudima — tamo se često osjećam najživlje. Kao da se slojevi svakodnevnice povuku i ostane samo ono bitno. Tada nema dokazivanja, traženja ili objašnjavanja. Postoji samo prisutnost i osjećaj da si točno tamo gdje trebaš biti. Najživlji sam kada sam u kontaktu sa sobom — bez obzira gdje se nalazim. A sva ta putovanja… ona su me samo učila kako da taj osjećaj više ne tražim izvana, nego da ga nosim sa sobom.
Tvoj novi roman „Put duše” uskoro će ugledati svetlost dana. O čemu se zapravo radi?
„Put duše” je roman o unutarnjem putovanju koje često započinje negdje daleko, ali uvijek završava u nama samima. Prati priču Luke, putopisca i tragača za istinom, koji nakon godina putovanja kreće na svoje najdublje hodočašće. Kroz Indiju, Himalaju i susrete sa neobičnim ljudima, suočava se sa pitanjima života i smrti i onoga što dolazi nakon. Ovo nije samo priča o putovanjima. To je priča o prepoznavanjima. Roman koji spaja iskustvo Istoka i razmišljanje Zapada, mistiku i osobno iskustvo, ali bez pokušaja da daje konačne odgovore. Otvara prostor da svaki čitatelj pronađe vlastiti. „Put duše” govori o povratku sebi. O onome što nikada nismo izgubili — samo smo na trenutak zaboravili.
Koji odlomak iz romana te najviše opisuje?
Možda onaj koji govori o putovanju koje nije bijeg, nego povratak. Oduvijek sam osjećao da ono što tražim nije daleko, iako sam morao otići daleko da bih to razumio. Kroz sva ta putovanja, ljude i mjesta, zapravo sam učio kako slušati sebe. Ako bih to trebao sažeti u jednu misao, ona bi bila: „Ne traži dalje. Ono što tražiš nije izvan tebe. Samo se sjeti tko si bio prije nego što si počeo tražiti.“ To je možda najbliže onome što jesam.
Ko su tvoji čitaoci, a ko su tvoji putnici?
Moji čitatelji nisu nužno ljudi koji putuju svijetom, nego oni koji osjećaju da postoji nešto više od onoga što svakodnevno živimo. To su ljudi koji traže — ali ne nužno odgovore, nego smisao. Ljudi koji su se bar jednom zapitali jesu li na pravom putu, koji osjećaju nemir, ali i tiho znanje da taj nemir ima svoju svrhu. Među njima su i oni koji putuju fizički, ali i oni koji putuju iznutra. To su suputnici koju razumiju da pravo putovanje ne počinje odlaskom, nego pitanjem. Ne poznajem sve svoje čitatelje, ali ih prepoznajem. I možda je to najvažnije — nismo sami na svome putu.
I zašto svet, zašto kretanje, zašto Istok, zašto sunce tamo negde jako sija?
Kretanje je u našoj prirodi. Ne krećemo se samo kroz prostor, nego kroz sebe — kroz iskustva, pitanja i spoznaje koje nas mijenjaju. Istok me oduvijek privlačio jer tamo još uvijek postoji prostor za tišinu. Za jednostavnost, za ono što ne traži stalno objašnjenje i opravdanje, nego se samo osjeti. A sunce… ono tamo ne sija jače nego ovdje. Ali mi ga tamo drugačije vidimo. Možda zato što smo dalje od svega što nas inače zaokuplja. Možda zato što smo tamo bliže sebi.
Na kraju, ni kretanje ni Istok nisu cilj. Oni su samo put. Cilj je za kraj citat iz romana:
„Čovjek nije došao na Zemlju da bi pronašao Boga, nego da bi se sjetio da ga nikada nije napustio. Svjetlost ne traži kraj, ona traži odraz. I dokle god postoji ijedno srce koje diše, Svemir će nastavljati svoj san o ljubavi.“
Tema majskog izdanja RYL magazina nosi naziv „Život po meri duše”. Živiš punim udahom i plućima. Kakva je tvoja mera života?
Za mene, živjeti „po mjeri duše” znači slušati unutarnji glas, čak i kada je tih. Znači birati autentičnost umjesto očekivanja i prisutnost umjesto žurbe. Ako bih to sažeo u jednu misao, rekao bih: Mjera života nije koliko smo daleko stigli, nego koliko smo blizu sebi.
