RASCVETAJ SE U SVOM SJAJU

PIŠE: NADA AHMETSPAHIĆ

Rascvjetava se i ovo jutro, a ja budna još uvijek sanjam.

Ne odvaja mi se od sanjivog jastuka. Na njemu ostale mi suze, osmijesi i želje.

Uzdahnuh duboko i poželjeh svijetu da ovo jutro zagrle sebe. Sve ono što im duša jeste. Ranjiva. Jaka. Jedinstvena. Stegnuh šaku i osjetih da ovo jutro pišu mi se kilometri. Moji kilometri. Zapisani na betonskoj podlozi kao trag ove hrabrosti. Dok dišem kilometre univerzum je na strani moga srca. Sve skice života tako se razlile na toj stazi. Gubitak. Pobjeda. Ranjivost. Hrabrost. Opstanak na toj stazi života značilo je gubitak svega, a povratak duše. Dok trčim za boljim životom. Dok padam. Dok ustajem. Dok nastavljam. Dok nu­trina se prevrće. Sve glasniji je glas srca. Srce je centar naše originalnosti. Sve dok slušaš srce nikad se neće javiti misao da odustaneš. U potrazi za Bogom. U potrazi za sobom. U potrazi za boljim životom. Gubim se negdje između života i smrti. Živim da nadživim ovu ratnicu za koju nisam znala da postoji sve dok srce nisam dodirnula. Bez daha ostala sam kad ugledah put iza sebe. Vrisnula bih sada od bola za sve te korake koji me učiniše nesalom­ljivom. Ono što dišeš, a pretvaraš u ljubav je tvoj pečat. Biti jedinstven doista je teško. Osjećati sve te tragove sreće i tuge istovremeno. Korake praviti u letu. Izmišljati snagu. Dahom hvatati hrabrost. Otkrivati svijetu svjetlu stranu ogrčući ih nadom. Tamnu stranu sačuvati samo za sebe. Od tamne strane graditi neprimjetno tvrđavu. Tvrđavu punu dekora, sjaja, prefinjenih detalja. Stabilnu, trajnu i neuništivu. Postojanje svjetlosti i tame u nama označavalo je postojanost nas. Biti svoj značilo je biti originalan. Biti originalan značilo je ostavljati trag čovječanstvu ispred sebe. Naši tragovi govore ko smo. Tako satkani od velikog bola i neopisive sreće. Život je zaista lijep. Nema tu puno filozofije. Mi tako originalni činimo ga još ljepšim. Kroz svoja remek djela pokazujemo pravu projekciju nas. Djela pišu životnu knjigu o našoj hrabrosti. Ne o tome koliko smo puta padali, nego koliko puta smo nastavljali izmisli­ti novi početak. Ponekad oblaci se igraju pa nas ogrnu tugom, a ponekad i sunce toliko nas obasja da ulije radost u dušu. Sve je u smjeni naših emocija. Putovanja kroz samog sebe. Putovanja kroz arhitekturu srca. Do pečata svo­je originalnosti. Putujući osvješten si činjenicom da nemaš sutra. Samo ovaj dah sada. Sve nestaje polomljeno iza tebe i procvjetalo ispred tebe. Gubiš trenutak što je nekad bio i što tek dolazi. Sam si u krugu svojih emocija. Pu­tuješ. Putovanje kroz vlastito srce nosi smisao života. Odredište ne postoji. Izmislio ga je ego naše zablude o životu. Emocija je jedino što postoji. Čak i kada ne osjećaš ništa ima te. Ima te više nego ikad. U tragovima koje nekad ostavljao si za sobom. Ti tragovi govore više od onog što trudiš se prikazati svijetu. Originalni moji ratnici sa svim ožiljcima koje nosite kroz ovo putovan­je, živite srcem danas bez milosti za sutra. Nadživite vlastite korake do ivica smrti. Udahnite i pomirišite život gdje god nosite sebe. Nešto je uvijek lijepo. Nešto nam uvijek produžava dah da nastavimo se boriti. Ta milost od Boga. Ta originalnost našeg daha, koraka i otkucaja.