PIŠE: ALMA SOFTIĆ
FOTO: IZ PRIVATNE ARHIVE
Na pitanje “Koji je tvoj poslovni plan za otvaranje školice stranih jezika?”, moj odgovor je bio na komadiću papira rukom nevješto nacrtana tabela sa par stubaca, par puta precmrljana. Brojevi već tada nisu obećavali i djelovali su zastrašujuće. Ali na drugoj strani papirića je bila nacrtana moja učionica. Taj prvi draft, crtež sa rasporedom stolova, stolica, zid sa nacrtanim Eiffelovim tornjem, krivim tornjem u Pizi i aviončićem koji vuče natpis “School and School“ su bili iskrica koja je upalila sjaj u očima. Već tada sam je odsanjala. Taj mali šareni raj je probudio želju da stvaram nešto svoje, nešto lijepo, drugačije, veselije.
Za početak sam imala crtež i dva ukrasna koferčića – jedan sa zastavom Velike Britanije i drugi sa zastavom Amerike. Sve ostalo je istorija.
Postati poduzetnica u četrdesetim u malom provincijskom gradiću je bilo i ludo i hrabro, naročito kada se odlučite baviti davanjem intelektualnih usluga.
Dijete dva prosvjetna radnika koja su cijeli životni i radni vijek proveli na sigurnom državnom poslu i genetski nimalo predisponirana za privatni biznis, a udata u porodicu koja je cijeli život u privatnom biznisu, bila sam ni tamo ni ovamo. Strah od neuspjeha, uvjerenost da je državni posao jedini koji pruža sigurnost i nesamopouzdanje sa jedne, a velika želja i ideja sa druge strane. I naravno, uz podršku i ohrabrenje moga muža i ostalih članova porodice, prva skica školice je nastala. Dakle, ideja je po meni bila najvažnija, a zatim podrška i ohrabrenje od drugih. Po prirodi sam jako odgovorna, vrijedna i uporna i to je ono što mi je pomoglo.
Birokratski dio stvaranja škole i iz ove i iz one perspektive je bio kao da sam osnivala veliki svjetski holding. Svaki novi “papir“ koji su mi zatražili bio je – što mi je ovo baš trebalo, i hajde proći će i ovo, i ovo je samo jednom. Najljepši dio bio je sređivanje enterijera. Ideja je bila da je živopisno, inspirativno i prijatno. Puno boja, slika, postera. I onda tog nekog marta 2013. najljepša i drugačija školica je konačno bila spremna za rad. Papiri spremni, prostor spreman, ja spremna. Sada su mi trebali još i klijenti.
U procesu nastajanja, sređivanja i reklamiranja škole, mnogi “dobri prijatelji” su mi čestitali, potapšali me i jedva čekali da otvorim da oni i njihova djeca uđu u tu oazu željni znanja kao hljeba nasušnog. Ja, ohrabrena svim tim podrškama, odlučim napraviti prezentaciju i otvorenje školice za sve prethodno zainteresovane koji su jedva čekali. Ne pretjerano vješta u Power Pointu, uspjela sam napraviti najljepšu prezentaciju najljepše škole u gradu, tada i jedine te vrste. Zadnje pare ulažem u zakusku i sva sretna dočekam taj dan otvaranja. Na moje veliko razočarenje i šok i nevjericu, na prezentaciji se pojave moj mlađi sin i moja frizerka. Stariji sin je tada bio na fakultetu, a muž u inostranstvu. Ne postoje riječi kojima bih mogla opisati taj dan, emociju i razočaranje. Ali što vas ne ubije, to vas definitivno ojača. Polako, strpljivo, uz mnogo upornosti, uspjela sam okupiti svoje prve učenike. Oni su doveli druge, drugi treće i polako smo počeli da postajemo ozbiljna škola. Otvaranje prema novim idejama, uvođenje novih programa i naravno upošljavanje mladih, obrazovanih, kreativnih ljudi dovelo nas ovdje gdje smo sada. U početku sve poslove radiš sam, od čistača, kurira, knjigovođe, profesora, i za živo čudo, ništa ti se ne čini teško. Dolaskom novih ljudi, energija se mijenja, kao boje na platnu. Sinergija ideja i raznih vještina upotpunjuje sliku.
U međuvremenu smo promijenili prostor i postali zaista posebna, drugačija i multidisciplinarna škola za djecu i odrasle. Prostor u kojem radimo je opušten, razigran, neformalan. Esencija našeg rada je ljubav prema djeci i umjetnosti u svim aspektima. Jer ona je ta koja me pokreće, a ja sam ta koja pokreće svoje saradnike, a oni opet sve to prenose na našu djecu. Ja bih je nazvala umjetnost življenja. Svaki novi dan je kao slika na platnu. Nekada je uspješan i napravimo remek-djelo. Ima pak dana kada nisam zadovoljna onim što smo napravili, pa bih taj dan zgužvala kao papirić i bacila u kantu. Ali onda se ispravim i izgrdim. I svaki dan se iznova učim da uživam u kreaciji, da iz svake nešto novo naučim. Učim se biti zahvalna na svakom novom danu, svakoj prilici, svakoj borbi koju izborim. Sretna sam i zahvalna što imam za šta da se borim. Zahvalna sam što mi je svaki dan drugačiji. Nekada dođu dani koji su jako izazovni. Zahvalna sam za svako svoje pobijeđeno “mrsko mi “ i “ne mogu ja to“. Naučila sam da mogu i svako moje novo mogu me čini jačom, kompletnijom, ispunjenijom. I dalje, svaki novi dan mi je nova inspiracija. Svaki mart mi je novi početak, novi projekat u najavi, novo buđenje. Moj smart art mart.
Zaključila bih savjetom da jednom kada odbacite negativne stavove i u svemu potražite tračak pozitivnog, kada počnete biti zahvalni na svemu što možete i imate, umjesto da se trošite na strahove i kukanje, život polako počinje da se mijenja. Odjednom se otvore nove ideje, dragi Bog vam podari hrabrost i srpljenje, a na vama je da uzmete kist i oslikate svoje bijelo platno najljepšim mogućim motivima ili da odsvirate i otpjevate najljepšu pjesmu. Mart je na pragu, proljeće je u zraku i baš je sada pravo vrijeme da napravite svoje najljepše umjetničko djelo – vaš život. Vaše je da počnete, a Bog će otvoriti puteve.
