JEDNOSTAVNO JE – ŠTO SE PRIJE PREPUSTITE ŽIVOTU, BIT ĆE VAM LAKŠE

PIŠE: KREŠIMIR MACAN
FOTOGRAFIJA: PIXABAY.COM

„Život je poput bombonijere, nikad ne znate koju ćete čokoladicu dobiti“, rekao je Forrest Gump još davne 1994. On se prepuštao, bio iskren, volio iskreno, razumio koliko je mogao i ispričao jednu tako nevjerojatnu priču. Koju svi tako volimo i trebamo češće pogledati, sami, s voljenom, s djecom – jer ćete svaki put naučiti nešto novo. Mi se mijenjamo, ne film – ali možda smo tek danas spremni primiti neke od tih poruka.

Arthur kaže Iris u „Ljubav i praznici“ (Holiday) iz 2006. da u svom filmu AKA životu nikad ne smije biti ništa drugo osim glavne glumice i zvijezde. Tako jednostavno, a tako često to zaboravljamo. Život nije ono što počinje kad se udam, razvedem, dobijem dijete ili doktori­ram. Život je sve ono između. Kolegica mi je diplomirala jučer i već tradicionalno je pitam, dok čestitam, što ti se promijenilo, i dok me zbunjeno gleda, sam odgovaram: „Sve i ništa, opet ćeš sutra doći na posao na vrijeme“.

I dok vam prenosim svoju priču scenama iz filmova, već se neko vrijeme pitam zašto nit­ko od naših režisera i scenarista ne napiše i snimi film o prepuštanju i kako to izgleda živ­jeti život punim plućima – jednostavno. Samo gledamo te sumorne ratne priče o zabran­jenim ljubavima i nesrećama. Da, i to je dio života, no kad jednom nevolja stane, život ide dalje i piše nevjerojatne priče.

Ona je mlada, lijepa crnka. Nije strankinja, nešto mi govori u meni. Malo zbunjeno gleda kao da nekoga traži, nešto kaže svojoj pri­jateljici i već mislim našli su se – kad ništa. I dalje traže prazan stol na najboljoj terasi primorskog gradića u prekrasno sunčano pri­jepodne. Mahnem i kažem sjedite kod mene, imam tri mjesta za stolom, ako vam to nije problem. One sjedaju i za par minuta kao da se znamo godinama.

Čemu uvod – vjerujem da se stvari događaju nekim redom i sami ih privlačimo, svjesno ili podsvjesno. Ja ne znam jesam li ruku dignuo svjesno ili ne, samo znam da sam osjetio potrebu da ne budem sebičan taj dan i sjedim sam za velikim stolom. Ili sam možda trebao društvo, nebitno, to je ionako u prošlosti, kako kaže mudri babun Rafiki Simbi u „Kralju lavo­va“ (inače crtani također s puno sjajnih poru­ka).

Tako je svaki tren, i dok pišem, nešto se događa, radim na sebi, otvaram se nekoj no­voj priči. I sve je uvijek i isključivo do nas – jer jedino što možemo kontrolirati i upravljati je naše ponašanje – na događanje prije toga ne možemo. Ali svojim odlukama možemo usmjeravati daljnji tok radnje, koja uvijek ima par raspleta. Što narod kaže – što je suđeno, suđeno je, dogodit će se koliko se mi tome opirali. A upravo često to radimo. Imam loš posao, nesretnu vezu ili brak, i ne činimo bilo što da to promijenimo. I tvrdoglavo i dalje biramo da i dalje dolazimo na posao s grčem u želucu ili da trpimo ponižavanja u vezi – samo zato jer nemamo hrabrosti promijeniti ponašanje i otići. Jednostavno je – pokupiš prnje, odeš kroz jedna vrata i otvore ti se dru­ga na koja dotad nisi niti kucao, niti pomislio da možeš kucati. Sjetite se završne scene iz „Vrag nosi Pradu“ kad ona bira sreću, ne us­pjeh u surovom svijetu visoke mode.

I da oprostite na mojim filmskim scenama bez titlova. Danas je engleski, ali i bilo koji strani jezik, jedini pasoš koji moramo imati da nam se baš sva vrata otvaraju. Pa čak i želja da ga naučimo je dovoljna – bebe nemaju po­jma što rade, pa govore oba jezika roditelja, ako kojim slučajem dolaze iz različitih dijelova svijeta. A zašto, jer je njima sve jednostav­no, tako prirodno, slušaju, upijaju i imitiraju – često to zaboravimo kad odrastemo. Tko čuva te bebe? Dragi Bog bi rekle naše mame, mi bi možda rekli Svemir, tko god, ali netko se brine da im se ništa ne dogodi.

I nas velike čuva isti Bog i Svemir, samo mu se moramo prepustiti. Ako su vam molitve strane i čudne, kad vam kažem da ih pogle­date kao zahvalu na sve dobro što vam se taj dan dogodilo, reći ćete ima smisla. Uče nas da budemo zahvalni i to često radimo i da ne mislimo, a zaboravimo se zahvaliti na tom trenutku sreće i veselja koje osjetimo kroz dan. Ponekad kad ga najmanje očekujemo, ali najviše trebamo.

Jednostavno je baš jest. Mi kompliciramo. Nekad ne vidimo, a nekad ne želimo priznati. Rođeni smo kao savršeno biće od trenutka kad se spojimo u prvu stanicu – u njoj je ci­jeli Svemir – a on je savršen. I svak od nas je savršen. Klinici s Down sindromom su na prvi pogled nesavršeni, ali u cjelini, s tom iskrenošću i nemjerljivom ljubavi koji daju ljudima oko sebe, često su puno bolji ljudi od nas većine „normalnih“. Koji smo često prilič­no „shebani“.

I tako, pričamo mi kao da se znamo cijeli živ­ot, kad ona upita: „A zašto ja ne mogu biti s Apolonima?“ Moja prva reakcija je da kažem „Jer si glupa!“, što joj i kažem nakon male pauze, i uz ogradu da se ne uvrijedi. Jer se samim takvim pitanjem onemogućuje da se to ostvari. Više se ne sjećam od koga sam to čuo, ali je jedan momak konstatirao: „Ako ti prva cura bude navijačica ili model, i sve druge će poslije nje.“ Ima smisla – ali samo zato što je on od prve vjerovao da zaslužuje da fura s takvim curama i njemu je bilo jed­nostavno i s prvom i sa svakom koja je sli­jedila. A ljepota je u srcu i očima promatrača, samo to često zaboravimo. Dok će meni ova prekrasna crnka izgledati kao nedostižna Afrodita, ona u svom nesigurnom srcu pati za tamo nekim nedostižnim Apolonom, koji je uopće možda nije vrijedan i zato je ne čeka. Pravi je stav: „Znam da me čeka i da je tu, i kad budem spremna, upoznat ću ga i niš­ta više neće biti isto.“ Ja sve to nisam znao. Ganjao sam svoju Afroditu. Nisam vidio druge Afrodite koje su, u međuvremenu, u meni gledale jedinog svog Apolona. I ljutio se na Svemir što mi ne otvara vrata. A on mi nije mogao objasniti da kucam na ona koja nisu za mene, jer nisu moja savršena, da postoje jed­na koja se otvaraju i bez kucanja kad dođem do njih. I ja sam se pitao: „A zašto ja ne mogu biti s Afroditom?“ I bio sam, i jesam, i naučio da to nije pravo pitanje. Da je sve jednostav­no ako se prepustiš. Tako jednostavno poput podignute ruke koja kaže hoćete sjesti do mene. I sjela je. Moje zrcalo od prije 20 godi­na. I znam da nije sjela slučajno i sve to rekla slučajnom strancu. Jer sve se događa kako treba kad se prepustiš i vjeruješ. I sve se tako jednostavno rješava samo od sebe – samo se trebaš usuditi.

Jedino je promjena stalna. Menjajte se ma koliko bolelo. Jer iz gusjenice postaneš leptir i zamahneš krilima – no samo moraš da znaš da si leptir od prvoga dana.