SOFT SKILLS

PIŠE: KREŠIMIR MACAN – MAČAK U ČIZMAMA
FOTOGARFIJA: MIA MEDAKOVIĆ

Nekad „oficir i džentlmen“, danas meke vještine – soft skills

Od legendarnog filma „Oficir i džentlmen“, koji je 1982. proslavio Richarda Gerea, prošlo je točno 40 godina u kojima su se obuka i vještine vođe­nja zaposlenika potpuno promijenile kako su se mijenjali sami zaposlenici, a i cijeli svijet. Sa sa­zrijevanjem kao osoba i lider, prirodno je da mije­njate stil vođenja i što prije prihvatite da ne mo­žete nastaviti voditi „kako su i meni radili“, vaš kolektiv će osloboditi nevjerojatnu energiju.

Iako sam imao tek 13 godina kad sam ga gledao, film „Oficir i džentlemen“ ostavio je na mene veliki utisak jer je obećavao da nakon krvi, znoja i suza, teškog rada, dobijete sve ono što zaslužujete – bijelu uniformu i letačku značku, prekrasnu curu i motor kojim je odvozite u zalazak sunca dok Joe Cocker i Jennifer Warnes pjevaju nezaborav­nu odjavnu pjesmu Up where we belong“. Sto­ga nije čudno da sam je 2019. odabrao pjevati u prvom nastupu za hrvatsku verziju „Zvijezde pjevaju“ HRT-a uz mentoricu Antoniju Šerić, čime sam možda i podsvjesno zatvorio jedno poglav­lje svojeg liderstva i krenuo u nešto posve novo i bolje (pjesma je zahtjevna tako da sam mogao i gore proći, ali to je tema za neki drugi tekst). A možda se i riješio okvira koje sam osvojio kroz odrastanje i strogi odgoj koji je poznavao prven­stveno puno rada, manje emocija.

Šegrt i majstor su naši oficir i džentlemen

Kasnije sam kroz život shvatio da sam se prepo­znavao u obrascima iz brojnih priča o šegrtima ili kalfama koji su prolazili kroz sito i rešeto svo­jih majstora (od šegrta Hlapića, Ivice Kičmano­vića….). Obrazac je bio sličan – dovedeš neuko dijete da uči kod prezaposlenog majstora koji nema vremena prenositi znanje, nego sve učiš uz posao, a popiješ šamar svaki put kad ne znaš nešto što te netko nije naučio niti pokazao. Uz redoviti niz psovki i uvreda tipa „tko mi te doveo tako nesposobna“ i puno gorih varijanti. I ako preživiš jedan dan, postaneš majstor. Ili pak ako odlučiš pobjeći od majstora u život, što nikoga danas ne čudi, postaneš zvijezda romana ili na­praviš nevjerojatnu karijeru, ali s trajno naruše­nim samopouzdanjem, što te možda ipak natjera da radiš nevjerojatne stvari u životu i uspiješ, jer ti obično nikad nije dobro kao tvojem majstoru. Majstori su uvijek na kraju bili dobri likovi koje život nije mazio, pa su oni to prenosili dalje.

Što će mi agencija kad sve sam radim?

Sam sam bio dio tog obrasca. Već 25 godina vodim uspješnu agenciju za odnose s javnošću Manjgura s timom od desetak ljudi, a jako mlad sam vodio i puno veće kolektive. Povjerenja u druge sam imao ili previše ili premalo, pa sam često sve radio sam i kontrolirao svaki dio pro­cesa. Kasno sam naučio da je jako dobro slušati ono što sami govorimo naglas kad smo ljuti, jer upravo mi sami često najbolje definiramo pro­blem vođenja s kojim se nosimo i već sami ver­baliziramo rješenja. A ja sam tako često govorio: „Što ćete mi svi vi, kad na kraju ja sve opet mo­ram odraditi?“. Pravi majstor koji vrijeđa svojeg neuka, a ničim kriva, kalfu. Pa došao je nešto od tebe naučiti, čovječe.

Još sam negdje sredinom 90-ih dobio kratku knjigu Kena Blancharda One Minute Manager Meets The Monkey, koja jednostavno i duhovito objašnjava kako od omiljenog šefa koji radi za druge postajete dobar šef koji uspješno delegi­ra „majmune“ svojem timu. Knjiga, kojoj sam se godinama vraćao, jer jedno je pročitati, a drugo primijeniti, došla mi je sama kad je trebalo. Sve što trebate u životu općenito je postaviti pitanje i dobit ćete odgovor ako znate slušati. Tako sam i ja kroz knjigu dobio odgovor na gornje pitanje i krenuo uspješno delegirati. S vremenom izgra­diš tim ljudi koji mogu raditi samostalno i koji­ma možeš sve prepustiti, da sam čak u jednom trenutku mogao prepustiti cjelokupno vođenje firme kolegici koja je to vrlo uspješno radila ne­koliko godina. I da, delegirajte makar neće biti 100% onako kako biste vi napravili. Ništa u životu nije 100%. Brak, posao, karijera – pa opet živimo s time. Sasvim je dovoljno 80%, dajte kolegama priliku – napravit će nešto drugačije i često bolje od vas jer nisu kao vi, unose sebe u taj zadatak.

OK je reći „Ne znam o čemu pričate, možete li mi pojasniti?“

OK, svi će reći delegiranje, to već svi već znamo, što dalje? Nemojte pretpostavljati da svi znaju i dio onoga što vi znate i naučite da papir trpi sva­šta. Kad dođete do praktičnog posla, to su če­sto dva različita svijeta. I zato utvrdite vještine i razinu znanja suradnika i pomozite im ih razviti. Jednu stvar koju jako potičem kao kulturu kom­panije je da se slobodno, bez ikakva vrijeđanja i karijernih minusa, može reći: „Ja ovo ne razu­mijem“ ili „Nemam pojma o čemu pričaš“. I tu istovremeno morate shvatiti da percepcija istog zadatka vas i kolege iz tima, upravo zbog razli­ke u znanju, može biti skroz različita. Koliko puta ste uspješno delegirali posao i on vam se vratio nezavršen, na sam krajnji rok, jer osoba koja je zadatak dobila nije znala što s njim. A nije vas pitala niti će vas pitati ako ne razvijete tu kulturu da je OK ne znati nešto. Jer šegrti inače očekuju šamar i psovke od onog našeg majstora s počet­ka priče. To je i narednik iz filma koji drila buduće pilote oficire i na kraju im pojedinačno salutira jer odlaze s većim činom od njega. Ta kultura u kojoj ne smiješ ništa reći nadređenom je stvar prošlosti. I s njom nećete više daleko. Zapamti­te, kad od kolega kojima delegirate zadatak ne dobijete nikakvo povratno pitanje niti komentar, vjerojatno nemaju pojma što će s njim i ne usude se pitati. I tako je isto i s klijentima kojima nešto nudite – ako ništa ne pitaju, ništa ne razumiju. Zašto mislite da su pametniji i znaju više od vas – da jesu, ne bi vas trebali!

Danas su motivacije zaposlenika tako različite

I tu nemojte opet polaziti od krivih pretpostavki. Zato prije svega morate slušati i davati povrat­ne informacije. Moja omiljena mantre kolegama na evaluacijama su: „Uvijek sebe stavite na prvo mjesto, a ne firmu“ i „Uvijek ste plaćeni onoliko koliko mislite da vrijedite“. Zvuči na prvi pogled kontraintuitivno da ih pozivam da se propituju jesu li osobno zadovoljni i misle li na sebe prven­stveno, a ne kako doprinose firmi, te zaslužuju li veću plaću. Ali ako oni rastu i sretni su, tako će rasti i firma. Zanimljivo, često sam se susre­tao s negiranjem na prvu rečenicu, a dosad mi na drugu nitko nije zatražio povišicu. Mi uistinu imamo odličan sustav nagrađivanja i zaposlenici sudjeluju u poslovnim uspjesima firme, ali danas je normalno da morate raditi i na ovom osobnom dijelu rasta kolega. Jer ne ide svima to jednostav­no u životu. Sjetite se i sami svojih bitaka. Danas novac nije više jedina motivacija, možete ljude dobiti na fleksibilno radno vrijeme, rad od doma ili super urede – nema više jedne varijable koja utječe na zadovoljstvo zaposlenika. Stil vođenja i učenja kroz rad mogu biti od presudne važnosti danas, kao što su bile i uvijek, samo nije bilo tako puno dobrih lidera. Danas ih je srećom sve više. I ono bitno što se promijenilo s početka priče kad je mama molila majstora da uzme dijete za šegr­ta, danas, ako vrijedite, možete slobodno čekati da dobre firme potraže vas. Zato i stil vođenja mora biti posve drugačiji.