in

NAUČITE PAŽLJIVO OSLUŠKIVATI SEBE I PUSTITE TOM DJETETU U SEBI DA VAS VODI

PIŠE: KREŠIMIR MACAN
FOTOGRAFIJE: MIA MEDAKOVIĆ

Odvest će vas do neslućenih visina i najdubljih dubina, ako je to kamo stvarno želite ići od svega na ovom svijetu. Ali umjetnost je osluhnuti i osjetiti što je to. Koja je to strast koja upravlja vašim životom? Osjetite je i nećete raditi dana u svojem životu. Živjet ćete punim plućima i uživati u svakom pogledu. I zapamite da citiram Bibilju – čudesni su putevi Gospodnji. Kako ćete do cilja, nije bitno, bitno je da ga imatei strasno mu se predajete.

Strast – uf, sretan je onaj tko je osjeti i osjeća. Malo dijete ne zna da postoje ograničenja i poseže za svime što mu se svidi, što ga privuče. Radi puno toga što mi kao odrasli zaboravimo i više se ne usudimo. Iako to malo dijete cijeli život čuči u nama i ako ga možete osjetiti i osvijestiti, život će vam biti bolji. Mene je strast vodila neslućenim putevima. I zato se morate prepustiti – jer možda imate ili znate cilj – vjerujte mi, nitko ne zna put.

Bio sam prva generacija djece koja je 1980. s 10 godina u osnovnoj školi u Dubrovniku počela učiti francuski, umjesto dotad obaveznog engleskog. Pitanje je gdje bih završio danas da sam dobio ruski kao kolege. Mrzio sam ga, a pokušaj da s mamom koja je profesorica francuskog to ispravim je završio netom nakon prvog puta, jer sam se borio sa svim tim specifičnostima francuskog izgovora. Srećom, dobili smo i engleski kao fakultativnu opciju koju smo većinom iskoristili tako da sam završio osnovnu školu s odličnim engleskim i nekim osnovnim francuskim. Profesorice engleskog ću se valjda sjećati pozitivno cijeli život jer su to bile lekcije, izvan redovne nastave, na koje sam išao s toliko veselja i možda je bila najbolji pedagog kojeg sam sreo u životu. Dakle, neke odluke ne birate, nametnu ih, ali druge često možete i morate. Pet godina kasnije, počeo sam raditi kao turistički vodič na francuskom i engleskom, više kao pratitelj nego vodič, jer više od toga nisam znao reći. Nitko nije znao francuski, pa je i moj bio savršen. Naučiš neke fraze i snalaziš se. Ali sam uvijek bio dobar domaćin – gost je za mene uvijek bio i jest na prvom mjestu. Za vrijeme jedne velike francuske večere, pitao sam starije vodiče što znači „moutard“ da bih pomogao konobarima uslužiti goste i naučio da je to „senf“. I tako se upoznao s jednom dragom obitelji koja me je na kraju pozvala da dođem kod njih u Marseille na boravak. Sad je trebalo dobiti dozvolu oca da sa 16 godina odem u mjesto u kojem najviše regrutiraju u Legiju stranaca među ostalim. Rekao mi je što je trebalo, svesam to napisao na francuskom i papir je došao. Otputovao sam – vlakom iz Zagreba, preko Genove i Monaca, do Marseillea. I iskrcao se ranom zorom s buketom svježih ruža za moju domaćicu koja je ostala bez riječi, jer nije mogla doći sebi kako sam ih nabavio. Jednostavno, pored mojeg kupea je prošla cvjećarica koja je vlakom nosila cvijeće za Monaco. U Marseilleu nitko ne govori engleski, ljube se francuski – to su me prvo očito testirale neke cure iz društva – ovaj mali se ne zna ljubiti i nema druge nego progovori, psuj, svađaj se i uživaj u životu. Do kraja tog mjeseca sam naučio i što je francuski poljubac. Taj omraženi francuski mi je odjednom postao moj i do danas donio toliko lijepoga. Otvorio mi je širom vrata posla turističkog vodiča u prijestolnici turizma kao što je Dubrovnik, ali ne bez dodatnog truda. Te sam godine prošao i formalno školovanje za vodiča na dva strana jezika, uzimao dodatne lekcije engleskog i nećete vjerovati da sam sa 16 godina imao prvo formalno obrazovanje – licencirani vodič za Dubrovnik na engleskom i francuskom, što sam i danas. Malo zahrđao, ali vjerujem dai dan-danas znam ispričati super priču zašto je Dubrovnik bio tako poseban. Sljedeće dvije sezone sam bio na Atlasovu kruzeru Ambasador kao zamjenik cruise managera, domaćin na brodu, svaku srijedu ručao u Veneciji i uživao u njezinim čarima, a svaku subotu uplovljavao u Boku Kotorsku u očekivanju delfina Joce, koji nas je često pratio do Kotora. Život iz snova, a nisam bio niti 18, zar ne?

Nešto se dogodilo, nešto sam izabrao, a za ostalo sam se izborio radeći puno na sebi i na poslu. Atlas je bio ogroman turistički operator u to vrijeme i bio si ponosan što nosiš tu plavu uniformu širom bivše države. Tek godinama kasnije mi je jedan od otpremnika rekao da sam bio jedan od najtraženijih vodiča u garaži od strane šofera, jer je očito sa mnom bilo dobrog bakšiša, a gosti prezadovoljni. A ja sam sve to vrijeme mislio da su svi drugi bolji od mene. I tako vam je uvijek u životu – bilo bi dobro da su rekli i tada, htio sam to tada čuti, no pokazali su to silnim prilikama koje su mi otvarali i na koje sam s entuzijazmom odgovorio. A novca je bilo u izobilju jer se uopće na njega nisam osvrtao, radio sam nešto što sam obožavao raditi. Strastveno.

Turizam je tada bio jako sezonalan. Škola bi završila, sezona bi krenula i još brže završila i Dubrovnik bi utonuo u zimski san. Ali ja nisam mogao mirovati – opet slučajnost ili ne – Atlas je imao prva osobna računala, prve IBM PC XT s kojim sam se krenuo igrati i programirati u tada poznatom DBASE III programu s kojim se moglo riješiti puno praktičnih problema. Od upisa u školu, do poslovanja videoteke (VHS, nije bilo DVD-ova), čak i obrade plaća – 1998. godine. Kupovao sam vrlo povoljno originalne knjige od nekog lika iz Sarajeva (tada nije bilo ni traga e-mailu, kamoli kakvom Internetu), naučio što bi trebalo i krenuo dalje, pa je upisivanje Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu bio logičan sljedeći korak. Ja se ove priče s videotekama nisam više niti sjećao da mi netko od kolega s FER-a prije nekoliko godina nije to spomenuo-pa ti si bio poznat po tome. Rekoh – ako ti kažeš, valjda jesam.

I onda je došao rat u Hrvatskoj. U međuvremenu sam govorio četiri strana jezika, savladao sam dodatno talijanski i španjolski, tako da sam kao dragovoljac završio u press centru za strane novinare kojima sam bio vodič po sada ratnim izletima. Na kraju sam završio u Ministarstvu informiranja, objavio pad Vukovara zbog čega me je Tuđman nazvao idiotom, naučio što su to public relations na fakultetu života. Na tom poslu sam upoznao i suprugu, makar prvi susret nije bio obećavajući. Opet sam bio ispao idiotom. Ali stvari u životu nikad ne ispadnu onako kako izgledaju na prvu, zar ne?

Danas ovo čitate jer sam u rujnu 2015. sam sjedio i doručkovao na najljepšem mjestu u Rovinju, na terasi hotela Adriatic i za sebe imao cijeli stol za četvero. U nekim teškim mislima, shvatio sam da par dama očajnički traži stol kojeg nije bilo i ponudio im da sjednu ako im ne smeta jedan zamišljeni lik za tim istim stolom. Jedna od njih je bila i Mia, urednica RYL-a, koja je tek krenula s projektom koji danas slavi 100. broj. Ja sam tada već bio uspješan i prepoznat PR profesionalac u Hrvatskoj i regiji, bavio sam se političkim kampanjama i kriznim komuniciranjem (i dalje sam pričao priče kao 1985. godine, ali na drugoj razini). I imao sam dilema koje svi imamo u određenim razdobljima života. Opet sam čitao, istraživao, pa na njezin nagovor to i podijelio u nizu tekstova koje sam potpisao kao Mačak u čizmama, jer sam mislio da nisu ništa posebno, samo neko moje shvaćanje stvari i odnosa u životu koje sam počeo gledati drugačije. Neka vrsta self-help kolumni, što je meni koji sam izgledao tough bilo neobično, pa sam se odlučio za pseudonim.

Sve to ne možete predvidjeti, znati što će doći – možete upravljati samo svojim reakcijama – predati se ili prihvatiti izazove. Kad ih prihvatite i na njima radite, rezultat će doći. Dakle, vizualizirajte i maštajte kao što to piše u hit knjizi „Secret – Tajna“, ali da bi se to ostvarilo, morate i puno na tome raditi–dobro je prije nekoliko dana na predavanju u Zagrebu poentirao Jordan Belford, pravi Vuk s Wall Streeta, po čijem je životu snimljen Oskarima ovjenčan film. Još ako dobro osluhnete što je ta strast koja vas pokreće i njoj se prepustite, pjevat ćete kao Bajaga:

Ja mislim 300 na sat

i imam odličan vid

sa zemlje na sedmi sprat

ja furam jer imam spid

Iako sam u stvari htio završiti sa:

To je taj zvuk koji me pomera

to je taj zvuk koji me obara

to je taj zvuk koji me pomera

sa dvesta dvadeset u voltima, u voltima.

To sam više ja 🙂

ŠTA MISLITE?

101 Poena
Upvote Downvote

PHOTOGRAPHY IS A MATCH MADE IN HEAVEN

PROMIŠLJANJE OTELOTVORENO U SKULPTURI