PIŠE: KRUME IVANOVSKI
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: DANIJEL ROŠCIĆ
Fotografijom se bavim dovoljno dugo da znam jednu stvar: kad u kadar pokušaš ugurati baš sve, najčešće na kraju nemaš ništa. Previše ljudi, previše detalja, krivo svjetlo, loša pozadina, sve se nekako natječe za pažnju. Onda se malo pomakneš, izbaciš ono što smeta, približiš se i odlučiš što ti je zapravo važno. Tek tada fotografija počne imati smisla.
U fotografiji fokus nije samo pitanje toga što će biti oštro. Jednako je važna odluka što će ostati izvan fokusa. To mi je možda i najzanimljivija poveznica s trčanjem i, općenito, načinom na koji danas pokušavam organizirati život. Ne može sve istovremeno biti jednako važno. Ako pokušavaš držati sve u fokusu, vrlo brzo se dogodi isto što i na lošoj fotografiji: ništa se zapravo ne ističe.
Trčim već dovoljno dugo da to više nije faza u kojoj kupiš nove tenisice, skineš aplikaciju i tri tjedna svima govoriš da si počeo trčati. Postalo je dio mog života. Imam plan treninga, ciljeve, kilometre koje trebam odraditi, tempo koji želim držati i rezultate koje želim popraviti. Volim brojke, pratim puls, oporavak, kilometražu, spavanje i još nekoliko stvari koje bi normalnog čovjeka vjerojatno počele živcirati nakon pet minuta razgovora. Meni su zanimljive. Kad nešto radim, volim znati gdje sam i mogu li biti bolji.
Ali ono što sam kroz trčanje naučio jest da fokus nema previše veze s onim jednim velikim danom. Lako je reći da želiš istrčati bolji maraton. Lijepo izgleda napisati cilj na papir, odabrati utrku i zamišljati prolazak kroz cilj. Problem je što između te odluke i cilja postoji nekoliko mjeseci sasvim običnih dana. Utorak navečer kad treba napraviti intervale. Subota ujutro kad te čeka dugo trčanje. Dan kad si umoran, dan kad je prevruće, dan kad pada kiša i dan kad ti se jednostavno ne da.
Tu se zapravo vidi posvećenost. Ne na fotografiji s medaljom, nego na treninzima za koje nitko osim tebe ni ne zna.
Motivacija je odlična stvar kad se pojavi. Problem je što nema nikakav radni raspored. Da čekam da mi se svaki put trči, vjerojatno ne bih odradio ni polovicu kilometara koje danas imam u nogama. Nekad ustanem rano i odradim trening prije nego što počne dan, nekad idem navečer nakon posla, nekad u teretanu uđem s velikom željom, a nekad samo zato što znam da trebam. I ne, ne budim se svako jutro sretan i zahvalan svemiru što me čekaju intervali ili 20 kilometara po vrućini. Tko tvrdi da mu je to svaki put prekrasno, vjerojatno malo laže.
Ali gotovo nikada mi nije žao što sam otišao.
Maraton je po tom pitanju vrlo pošten. Na startu svi izgledamo dobro. Tenisice, satovi, gelovi, planovi, glazba, publika, adrenalin. Svatko ima neku računicu i neku zamišljenu završnicu. A onda dođe trideseti ili trideset peti kilometar i cijela se priča poprilično pojednostavi. Možeš imati tenisice koje koštaju kao solidan kućanski aparat i sat koji zna koliko si minuta prošle noći proveo u REM fazi, ali ako nisi trenirao, tijelo će te o tome vrlo brzo obavijestiti. Bez prezentacije i bez dobrog PR-a.
To mi se kod trčanja sviđa. Rezultat ne možeš baš previše nagovoriti. Naravno da postoje bolji i lošiji dani, vrijeme, temperatura, staza i sto drugih stvari, ali na kraju uglavnom znaš koliko si napravio. Fokus na cilj ne znači razmišljati o njemu svaki dan. Zapravo je skoro suprotno. Znači odraditi ono što treba danas, iako će rezultat toga možda biti vidljiv tek za nekoliko mjeseci.
Mislim da sam tu lekciju počeo primjenjivati i izvan trčanja. Nekad sam imao potrebu ugurati što više stvari u dan. Posao, dogovore, ljude, obaveze, trening, sve. Kao da je pun raspored automatski dokaz da dan nije potrošen uzalud. Danas mi se čini da je važnije odlučiti čemu stvarno želim dati vrijeme. Ne moram biti svugdje. Ne moram prihvatiti svaki posao. Ne moram odgovoriti na svaku poruku iste sekunde. Ponekad nešto jednostavno nije u fokusu i to je u redu.
To ne znači da ostatak života stane zbog treninga. Upravo suprotno. Volim hranu, društvo, putovanja, posao, večere, kave i dane kada ne napravim ništa posebno korisno. Nekad preskočim trening. Nekad kasno legnem jer mi je bilo dobro. Nekad pojedem više nego što sam planirao. Nisam zainteresiran za život u kojem je sve savršeno optimizirano. To mi zvuči jednako naporno kao život u kojem je sve kaos.
Fokus za mene nije fanatizam. To je prije odluka što je u određenom periodu važno i spremnost da toj odluci daš malo više prostora od ostalih stvari. Ako se pripremam za maraton, neke će stvari nekoliko mjeseci jednostavno biti niže na listi. Ne zauvijek. Samo trenutno. Isto kao u fotografiji: ono što danas ostavim izvan dubinske oštrine nije zbog toga manje vrijedno. Samo nije glavni motiv tog kadra.
A posvećenost se, barem kod mene, sastoji od puno vrlo dosadnih detalja. Nema tu spektakla. Dovoljno spavanja. Trening kad je predviđen. Oporavak. Hrana. Ponavljanje istih stvari iz tjedna u tjedan. Jedan odličan trening neće napraviti veliku razliku, baš kao što jedan loš neće ništa uništiti. Razliku napravi ono što radiš većinu vremena.
Možda mi je upravo zato trčanje toliko sjelo. U poslu kojim se bavim stalno tražim trenutak. Fotografija često ovisi o djeliću sekunde. O svjetlu koje se pojavilo i nestalo, pogledu, gesti, izrazu lica. Trčanje je potpuno drugačije. Tamo rezultat najčešće nije trenutak, nego zbroj svega što si radio prije njega. Jedna stvar me naučila uhvatiti trenutak, druga me naučila koliko vrijedi kontinuitet.
A kako godine prolaze, taj dio mi postaje sve zanimljiviji. Sa skoro pedeset puno mi je draže vidjeti što još mogu napraviti nego pričati o tome što sam mogao prije dvadeset godina. Želim biti brži. Želim biti jači. Želim vidjeti mogu li sljedeći maraton otrčati bolje od prethodnog. I iskreno me zabavlja činjenica da neke stvari danas mogu bolje nego kada sam bio puno mlađi.
Ne mislim da sam zbog toga otkrio nekakav recept za život. Niti mislim da bi svi trebali trčati maratone, ići u teretanu ili brojati kilometre. To je samo moj način. Netko drugi će isti osjećaj imati na biciklu, u planini, u radionici, s instrumentom ili negdje sasvim drugdje.
Meni su to često tenisice, cesta i sat ili dva u kojima imam vrlo jednostavan zadatak.
I usput sam primijetio da mi taj fokus koristi i u svemu ostalom. Kad sam zadovoljan onime što radim, imam više energije i strpljenja za posao i ljude oko sebe. Ne zato što sam nakon jutarnjeg trčanja postao bolja i prosvjetljenija osoba. Samo sam manje nervozan kad znam da nisam stalno odustajao od stvari koje su meni važne.
Možda zato danas riječ fokus shvaćam malo drugačije nego prije. Nije stvar u tome da se zatvoriš prema svemu ostalom i gledaš samo jedan cilj. Stvar je u tome da znaš što je u kojem trenutku glavni motiv, a što može ostati malo sa strane.
U fotografiji ionako ne može sve u kadru biti jednako važno. Ako pokušaš sve izoštriti, pogled više ne zna gdje treba stati. Moraš odabrati.
Čini mi se da ni izvan fotografije nije puno drugačije.
