AFRIČKI BUBNJEVI MOG SRCA

PIŠE: MARIJA IVANIŠ
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATE ARHIVE MARIJE IVANIŠ

Ne postoji sudbina. Mi smo kreato­ri svoje sreće i svog života, a život je putovanje. Pun uspona i padova, doduše. No, sve dok na život gleda­mo kao borbu – borimo se… i stoga: puštam, prihvaćam sve što mi život donosi, jer ništa, ama baš ništa, u ovom životu se ne dešava slučajno. Ne bojim se više. Po­put leptira sam, jer sam odlučila odreći se svog postojanja kao gusjenice i letiti visoko. To je za mene čista ljubav. Ljubav je biti u miru sa so­bom. Ljubav je sloboda. Ljubav je dopustiti si da rastemo. Osvijestiti se u potpunosti. Prihva­titi i voljeti sebe. Ljubav nije nešto što možemo dobiti izvana. Ljubav je glazba našeg unutarn­jeg bića. Nitko nam ne može dati ljubav. Ljubav može nastati samo u nama.

Naći odgovor na pitanje: Tko sam ja? To je ključ­no pitanje na koje si moramo odgovoriti! A kad pronađemo odgovor, živjeti svoju istinu i činiti stvari na svoj način, ostajući vjerni sebi. Ostati autentični. Izaći iz nametnutih nam društvenih okvira, izroniti iz svoje comfort zone, porušiti nasljeđene genetske programe i tuđe nametnu­te norme ponašanja, razmišljanja i strahove, koji nas sprečavaju, ili su nas sprečavali, da dišemo punim plućima. To je njihovo. Trebamo donosi­ti odluke, te činiti izbore koje su našem srcu i duši ispravne, sviđalo se to nekom ili ne, odob­ravao to netko ili ne. Kako znam da su ispravne? Jer uvijek, ali baš uvijek, Svemir mi tada otvori sva vrata i u život mi donese ljude, situacije, do­gađaje, koji sve učine mogućim.

Nekad sam voljela buku. Što više buke, ljudi, gradske gužve i vreve, glasne muzike. Sjedim jutros na istarskom brežuljku noninog dje­tinjstva. Ispijanje prve jutarnje kave uz pogled u zeleno. Negdje u daljini naziru se obrisi sta­rog grada Labina. Moje selo, moj mir… Samo ja, šalica turske kave i druženje sa leptirima, koji sljeću na cvjetove tek zasađene lavande. Vrije­me za sebe i razgovori same sa sobom u potpu­noj tišini, dok još spavaju moja dva zemaljska anđela. Moja djeca. Moja dva sina. Dva brata. Vito Paulo, koji je upravo napunio 12 godina, a kojeg sam rodila kao nedonošče u jedan topao proljetni dan, i četverogodišnji Michael, koji je fi­zički sa nama tek dva i pol mjeseca, ali koji je u mom srcu oduvijek, jer sam još kao dijete željela posvojiti dijete iz Afrike. Ta riječ posvojiti mi je, zapravo, tako teška i ružna i nastojim je izbje­gavati. Jer posvajanje afričke djece postalo je trendy. Svojevrsni statusni simbol u društvu, ili eto tako, jer su često ljudi nerealizirani u drugim segmentima života, pa im ego, koji ih vodi kroz život, diktira da učine “dobru stvar”, jer će tako sebi i drugima valjda izgledati bolji, poigravajući se tako sa ljudskim sudbinama.

Moj izbor da Vito ima brata, a ja još jednog sina, proizašao je sa razine duše. Moje neobjašnjive emotivne povezanosti sa Afrikom još iz doba mog djetinjstva. Ljubavi koju osjećam prema djeci i želji da još jedno dijete bude sretno, sa svim mogućnostima da stvori život blagostanja poput većine djece rođene u zapadnom svijetu. Zašto baš Afrika? Nedavno mi je jedna osoba rekla da ne vidi ama baš ništa magično u Africi, osim gladne djece, kojima smo mi jedini spas. Ja, ja vidim magičnu Afriku. Bogatu Afriku. Af­riku divnih ljudi, neopisivih ljepota prirode, pre­krasnih životinja, raznolikih multikultura, prirod­nih resursa, lijepih šarenih nošnji, afričkih bubn­jeva i divne glazbe… Ali da, moja magična Afrika je ranjena. Ona plače. Ona gladuje. Kroz cijelu svoju povijest, nju su iskorištavali, crpili i tukli. Afrika, jer nigdje na svijetu nema takve gladi i siromaštva kao u mojoj magičnoj Africi, što god netko rekao ili drugačije mislio. Nigdje. U tom kontekstu, da, mi im jesmo jedini spas. Trebate podatke?

Moj Michael rođen je u Demokratskoj Republici Kongo, u glavnom gradu Kinshasa. Jedno je je od osmero braće i sestara. Kongo je poznat po djeci kobalta, odnosno poljima kobalta, u koji­ma djeca bez roditelja, već od svoje pete godi­ne, bosi, na kiši, iskopavaju kobalt za 2 dolara dnevno, kako bi najpoznatije kompanije svijeta od kobalta pravile baterije za naše pametne te­lefone. Kongo je poznat po djeci, koja bez ikakve skrbi, žive na cesti, gdje su dječaci osuđeni na odrastanje, tj. preživljavanje prodajom droge ili novačenjem u neku besmislenu vojsku, a gdje je veliki postotak djevojčica koje se siluju i rađaju s 13 godina. Kad to sagledamo… Ponavljam: Da, mi im jesmo jedini spas.

Sretna sam da Michael nikad nije stigao do toga. Do svoje je četvrte godine živio s svo­jim biološkim roditeljima u kršćanskoj obi­telji, koja vrlo teško živi. S majkom i ocem koji se, usprkos tome, na sve načine muče da preh­rane i školuju svoju stariju djecu. Surova stvar­nost te je ljude natjerala da odluče dati dvoje svoje djece na posvajanje. I kad čujem osuđu­juće komentare, tj. zaključke okoline: Ma kakvi to ljudi moraju biti da se odreknu svoje vlastite djece?!; ja im kažem… Ljudi koji toliko vole svo­ju djecu, jer koliko god je bolno, baš zato, jer ih toliko vole, daju im šansu da na nekom drugom kraju svijeta ne gladuju i žive životom u uvjetima i sa mogućnostima da ostvare bolji i humaniji život. I ja ih volim i blagosiljam svaki dan. Oni su moja afrička obitelj.

Međunarodno posvojenje traži svoje vrijeme i novčana sredstva. Kad kažu: Igraju emocijama i uzimaju novac da ih posvojiš; kažem: Da, i? Cijela mreža ljudi koja sudjeluje u procesu po­svojenja ima isti, humani, plemeniti cilj – dati šansu djeci za bolji život. Ovdje ne govorimo o prodaji djece, ovdje govorimo o međunarodnom posvojenju, humanom pristupu djeci i šansi da žive. Kako je tužno zapravo. Ljudima je normal­no dignuti kredit i kupiti skupi auto, ali im nije normalno platiti život i spasiti nekoga. Kad me pitaju jel bilo teško, odgovaram da nije. Jer sve što činimo iz ljubavi, ne može biti teško. Bilo je emotivno, bilo je stresno, bilo je svakako, ali nije bilo teško, jer sam cijelo vrijeme bila fokusirana na Michaela, na to da dobijem čim prije svu po­trebnu dokumentaciju u Hrvatskoj i Demokrat­skoj Republici Kongo, kako bih osobno otišla po njega u Nairobi – Keniju, i dovela ga svom bratu i svojoj obitelji. Zbog političkih turbulenci­ja i opasnosti ulaska Europljana u Demokratsku Republiku Kongo, djeca se po dobivenim papiri­ma prebacuju u Keniju, tamo ih roditelji preuzi­maju i vode svojim domicilnim zemljama. Neki prosjek vremena za usvajanje je godina dana. Od pokretanja postupka, Michael je nakon šest mjeseci bio sa nama.

Do mog dolaska po njega, Michael je živio u prihvatilištu. Prihvatilište vodi jedan kra­san čovjek sa svojom obitelji i brine o djeci kojima su nađeni međunarodni posvoji­telji. Tamo imaju redovne obroke, sve higijens­ke uvjete za življenje, igraju se, pjevaju… poput nekog vrtića. Tamo, poput mog Michaela, pro­laze adaptaciju i emotivnu traumu odvajanja od bioloških roditelja, a nakon toga, ljudi koji se brinu o njima, pripremaju ih za dolazak roditel­ja s kojima će otići u bolji život. U cijelom po­stupku, sve vrijeme bila sam na svakodnevnoj bazi u kontaktu s voditeljem prihvatilišta, kojeg sam po osobnom dolasku u Afriku upoznala i zagrlila. Vito i ja smo Michaelu slali zajedničke fotografije i video poruke, u kojima smo izraža­vali našu ljubav prema njemu, pokazivali mu naš dom, sobu koju će imati, igračke kojima će se igrati. Mi smo također primali njegove slike i vi­deo poruke. Za Božić smo mu DHL-om poslali poklone, a jedan od njih je bio album s njegovim i našim zajedničkim fotografijama i tekstom da je on naša ljubav, a da smo nas troje obitelj. To veče je zaspao zagrljen s albumom.

Michael me je počeo zvati mama dva mjeseca prije no što sam došla po njega. Naš susret bio je prirodan i vrlo emotivan. Zagrlili smo se i ja sam plakala. Proveli smo prekrasna četiri dana u Nairobiju i vratili se kući.

Kako sam znala da je baš Michael moj drugi sin? E, to je ono neshvatljivo nekim ljudima i ne­objašnjivo s ove zemaljske razine. Jednostav­no sam osjetila i znala čim sam pogledala prvi put u njegove prelijepe smeđe oči. Znao je i Vito. Moj stariji sin zaslužan je što se moja davna želja realizirala i što je Michael danas s nama. On je silno, već par godina unazad, želio brata. S obzirom na svoje godine, socijalno i emotiv­no, te duhovno, vrlo je osvješten. Kad su nam u goste došli prijatelji, koji također imaju dva sina, a jedan od njih je rođen u Africi, prijateljica mi je rekla: Evo, sad si si posložila život i sad baš mogla učiniti ono što si oduvjek htjela – posvo­jiti dijete. A moj Vito me samo pogledao i rekao: Mama, molim te. Ja bih brata, mama, molim te. Već drugi dan kontaktirali smo Afriku. Hvala ti, Vito, što si mi dao hrabrosti. Ovo je je bila naša zajednička misija. Zajedno smo uspjeli.

Moj odlazak u Nairobi bio je pun uzbuđenja. Ne volim letjeti i boraviti niti sat vremena u avio­nu. U Afriku sam otišla nošena krilima ljubavi sa mojim najboljim prijateljem, koji mi je bio, uz mnoge “moje ljude”, podrška cijelim putem i hvala im svima, jer je baš od svakog ta pozitiv­na energija i ljubav doprinjela da Michael bude danas sa nama. Hvala svima koji su u cijelom postupku pomicali kamenčiće s ceste i otvara­li vrata za svaki papir u onim službenom dijelu. Svi su oni dio ove priče.

I tako, pišem ovaj tekst, oni još uvijek spavaju. To su moja dva sina i između njih nema razli­ke, iako je moj stariji sin prošao kroz moje ti­jelo, a mlađi kroz tijelo neke druge žene. Oni su moje srce. Hvala što su me odabrali da budem njihova mama. Ja sam tu da da im dam ljubav i pripremim ih da nađu svoj životni put ljubavi i sreće. I dok još spavaju, sjedim tako i razmišl­jam o svom životnom putu, i zahvalna sam na svemu što mi se dogodilo i što mi se događa. Na svim iskušenjima koje sam morala proći, lekcija­ma koje sam morala savladati… svemu što sam morala naučiti… što učim i dalje i savladavam… Sa mojih 39 godina, promjenio se moj stil živo­ta, jer sam tako odabrala. No, ono što se nikad nije promjenilo jest emocija koju cijeli život no­sim u svojoj nutrini. Hipersenzibilitet kojeg sam dugo vremena doživljavala kao svoju manu, jer sam povjerovala drugima da je to moja mana. Ljubav koja me vodi apsolutno u svemu što ra­dim. Stvari koje me ispunjavaju, a nemaju veze sa mehanicističkim, materijalnim gledanjem na svijet i življenjem. Postupci radi kojih sam često dolazila, i još uvijek dolazim, u konflikte, čak i sa najbližima, ili nailazila na nerazumijevanje oko­line, pa čak i izgubila putem neke ljude koje sam voljela. To je moj životni put.

Želim samo da bude što više ovakvih priča i da ohrabrim sve one koje vode iste želje poput moje da krenu. Seneka je rekao: Dvi­je stvari daju najveću snagu duši – povjerenje u istinu i povjerenje u samoga sebe. Želim vam od sveg srca da uspijete.

NEŠTO VIŠE OD 2,2 MILIJARDE LJUDI U SVIJETU JE SIROMAŠNO ILI BLIZU GRANICE SIROMAŠTVA, A NAJSIROMAŠNIJIH 20 % SVJETSKE POPULACI­JE, ONI KOJI ZARAĐUJU DO 248 USD, PROCJENJUJE SE NA MILIJARDU. GOTOVO TREĆINA NAJSIROMAŠNIJIH ŽIVI U AFRIČKIM DRŽAVAMA. MILI­JARDA I 300 MILIJUNA TONA HRANE SE GODIŠNJE BACI U SVIJETU, A TO ČINI TREĆINU PROIZVEDENE HRANE; U ISTO VRIJEME 842 MILIJUNA LJU­DI KRONIČNO GLADUJE, DOK ISTODOBNO VIŠE OD 20.000 DJECE MLAĐE OD PET GODINA UMIRE SVAKOGA DANA OD GLADI. TAKO JE PRVI PUT U VIŠE OD DESET GODINA PORASTAO BROJ GLADNIH LJUDI U SVIJETU, TE JE SADA GLAĐU ZAHVAĆENO 11 POSTO SVJETSKOG STANOVNIŠTVA KAO POSLJEDICA SUKOBA, KLIMATSKIH PROMJENA I EKONOMSKIH PROBLE­MA.

BROJ GLADNIH POČEO JE RASTI 2014. GODINE, ALI TO JE PRVI PUT U VIŠE OD DESET GODINA DA SU SE POVEĆALI RAZMJERI GLOBALNE GLA­DI. OKO 489 MILIJUNA LJUDI KOJI GLADUJU, ŽIVE U DRŽAVAMA POGO­ĐENIM RATOVIMA ILI SUKOBIMA. NAJVEĆI POSTOTAK GLADNIH JE U SUPSAHARSKOJ AFRICI, GDJE JE GLADNO 20 POSTO STANOVNIŠTVA. UN PROCJENJUJE DA ĆE DO 2030. GODINE 167 MILIJUNA DJECE ŽIVJETI U SIROMAŠTVU, 69 MILIJUNA DJECE UMRIJETI U DOBI MLAĐOJ OD 5 GO­DINA, TE 60 MILIJUNA DJECE NEĆE IMATI PRILIKU IĆI U OSNOVNU ŠKO­LU, AKO SE NA GLOBALNOJ RAZINI NE POSVETI DJECI. IZGLEDI DJECE NIGDJE NISU TAKO LOŠI KAO U SUPSAHARSKOJ AFRICI, GDJE NAJMANJE 247 MILIJUNA DJECE, ODNOSNO DVOJE OD TROJE DJECE, ODRASTA U TEŠKOM SIROMAŠTVU, LIŠENO GOTOVO SVEGA ŠTO JE DJECI POTREBNO ZA PREŽIVLJAVANJE I RAZVOJ. AFRIČKE DRŽAVE POTPUNO DOMINIRAJU DNOM LISTE 25 NAJSIROMAŠNIJIH DRŽAVA NA SAMOM DNU LJESTVICE, INAČE SASTAVLJENE PO BDP-U PO STANOVNIKU, NALAZE SE SREDNJOA­FRIČKA REPUBLIKA, DEMOKRATSKA REPUBLIKA KONGO I MALAVI.