in

USPEH KAO LAJT MOTIV

PIŠE/FOTOGRAFIJE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: VESNA PRODANOVIĆ

VESNA PRODANOVIĆ, INŽENJER, PROJEKT MENADŽER, DIREKTOR GRAĐEVINSKE FIRME. ZAVRŠILA JE OSNOVNU ŠKOLU BRANKO RADIČEVIĆ I IX BEOGRADSKU GIMNAZIJU, A ZATIM MAŠINSKI FAKULTET U BEOGRADU. NAKON FAKULTETA SE ZAPOSLILA U ENERGOPROJEKTU, GDE JE UZ RAD NASTAVILA USAVRŠAVANJE U PROJEKT MENADŽMENTU I STEKLA MASTER CERTIFICATE NA UNIVERSITY GEORGE WASHINGTON IZ OBLASTI UPRAVLJANJA PROJEKTIMA, KAO I PMP SERTIFIKAT. AKTIVNA JE U PROMOCIJI PRIMENE TZV. FIDIC UGOVORA U GRAĐEVINARSTVU I ČLAN UDRUŽENJA INŽENJERA KONSULTANATA ACES, GDE JE BILA PREDSEDNIK I ČLAN UPRAVNOG ODBORA.

U ENERGOPROJEKTU JE PROVELA SKORO 25 GODINA RADEĆI NA PROJEKTOVANJU, IZGRADNJI I REALIZACIJI PROJEKATA U SRBIJI, RUSIJI, NIGERIJI I BELORUSIJI. U SRBIJI JE, MEĐU OSTALIMA, ISPRED ENERGOPROJEKTA, VODILA DEO RADOVA NA OBJEKTU DELTA CITY I PROJEKAT NOVE TOPIONICE I FABRIKE U RUDNIKU BAKRA U BORU. OBAVLJALA JE POSLOVE IZVRŠNOG DIREKTORA ENERGOPROJEKT HOLDINGA ZA OPERATIVNE POSLOVE.

NAKON ENERGOPROJEKTA, 2018. GODINE SE PRIDRUŽILA AMERIČKOM BECHTELU KAO ZAMENIK DIREKTORA, A POTOM KOMPANIJI RIO TINTO KAO DIREKTOR KOMPANIJE RIO SAVA EXPLORATION, KOJA RAZVIJA PROJEKAT RUDNIKA JADAR. PRE GODINU DANA, PREUZELA JE FUNKCIJU GENERALNOG DIREKTORA KOMPANIJE KONSTRUKTOR KONSALTING.

Kako si se opredelila da studiraš mašinski fakultet?

Uvek se osmehnem na ovo pitanje, jer kod mene to i nije bilo iznenađenje. Potičem iz inženjerske porodice, škola mi je uvek dobro “išla” i tokom školovanja sam uveliko planirala da studiram paralelno matematiku i ruski jezik, koji mnogo volim. Ipak, prevagnuli su lični praktični uvidi u to čime bih u budućnosti mogla da se bavim, pa sam odlučila da to bude termotehnika na mašinskom fakultetu. Na sreću, izabrala sam inženjersku disciplinu koja mi je omogućila dobar posao u odličnoj kompaniji i posao koji volim od prvog radnog dana. Mom karakteru i temperamentu odgovaraju poslovi u građevinskoj industriji u kojima se timski stvara, gradi, realizuje konkretan projekat. Sa iskustvom u dva projekta u rudarskim firmama, mogu reći da je i rudarstvo veoma interesantna industrija, a geologija zaista posebna – ona ima elemente umetnosti. Sve što priroda stvara je iznad umetnosti.

Kako bi opisala jedan svoj uobičajeni radni dan?

Ustajem rano, mada ne mogu da se pohvalim time da vodim računa da imam dovoljno sna. Volim da prethodni dan pripremim sve što mi treba, jer volim mirno jutro i svoj jutarnji ritual ispijanja kafe, a zatim ulazim u sve dnevne obaveze. One podrazumevaju rad sa timovima projekt menadžera, rešavanje tekućih pitanja na gradilištima, rad na novim ugovorima, ponudama, sastanke sa klijentima i firmama sa kojima sarađujemo. Osnova svega su unapred postavljeni planovi i ciljevi. Radim u firmi koja ima dobro postavljene procedure procesa, što znatno olakšava i poboljšava rad i podrazumeva obaveze oko praćenja raznih izveštaja i, ono što je najvažnije, donošenje odluka o raznim pitanjima. Sve ovo je veoma dinamično. Nakon posla, vreme provodim sa porodicom i prijateljima, a par puta nedeljno uspevam da „ubacim“ i trening.

Šta je najizazovnije u poziciji izvršnog direktora ili menadžera?

U ovoj vrsti posla, kao i u drugoj, važna je dobra organizacija. Rezultat ili projekat treba da se ostvari, a vaš posao je da formirate, pratite i poboljšavate sisteme i procese koji omogućavaju uspešan rezultat. Izazov je prepoznati ljude, napraviti dobru procenu saradnika i njihovih mogućnosti da bi svi radili maksimalno dobro. Izazov je upravljati ljudima, njihovim rastućim očekivanjima, kao i stalnim, a neminovnim promenama. Ali upravo izazovi motivišu, daju dinamiku i čine posao uzbudljivim.

Koji komunikacioni stil smatraš najefikasnijim u ophođenju sa zaposlenima?

Verujem da je glavni uzrok većine, ako ne i svih problema u ličnom životu, pa i u poslu, loša komunikacija. Takođe verujem da je u ophođenju sa kolegama najefikasniji otvoren i iskren pristup – pristup u kojem se poštuje sagovornik i iznose, kada god je to moguće, jasni stavovi. Takav stil komunikacije je za mene najprirodniji, volim da kada pričam sa nekim znam na čemu sam i da koristimo činjenice. Naravno, to nije uvek slučaj, i nakon niza godina iskustva, sada lakše prepoznajem dvosmislenu ili neiskrenu komunikaciju – prepoznam je, prihvatim, ali to ne stvara preveliku zabunu i ne uznemirava me. Trudim se da prepoznam različita gledišta, da se stavim u poziciju druge osobe i da poštujem tuđe mišljenje. Dobra komunikacija uveliko olakšava rad, svima štedi energiju, omogućava kvalitetnije rešavanje problema, i što je najvažnije, podržava pozitivnu atmosferu. Ljudi treba da se dobro osećaju na poslu, a to nikako ne mogu ako je komunikacija loša ili je nema. Nadam se da uspevam da podržim atmosferu u kojoj svako oseća da treba i može slobodno da iznese svoj stav. Neprihvatljivi su nekulturni ispadi i grubi prostakluk u komunikaciji – podrazumeva se kultura u ophođenju, jednostavno rečeno, kućno vaspitanje.

S obzirom na veliko iskustvo u građevinskoj industriji, u radu sa stranim i domaćim kompanijama, u ulozi i klijenta i izvođača, kako bi opisala razliku između ova dva različita para cipela?

Imam sreću da sam radila i sarađivala na značajnim projektima sa velikim brojem i stranih i domaćih kompanija, neke od njih su među prvima u svetskim okvirima – i investitori i izvođači i isporučioci opreme. Kroz takvu saradnju, upoznajete njihov način rada, procedure, kulturu i sve to vas obogaćuje. Na osnovu iskustva, mislim da je važno da je firma ozbiljna i dobra, bilo da je izvođač, inženjering firma ili investitor.

Investitor daje zadatak kakav projekat tačno i na koji način želi da realizuje, bira izvođače, pa time postavlja i uslove celog procesa izgradnje. U tom smislu se rad na strani investitora možda može donekle smatrati udobnijim (u zavisnosti ko obezbeđuje finansiranje i u kojoj meri je ono ograničeno), ali ne nužno više ispunjavajućim ili poslom koji će doneti veće znanje, napredak, zadovoljstvo ili bolje uslove rada. Rad na strani izvođača ili inženjering firme podrazumeva nešto drugačije postavljene procese i prioritete, ali u svakom slučaju kod kvalitetnih investitora i kvalitetnih izvođača, i kada su ljudi sa kojima radite stručni i profesionalni, svi na kraju imamo zajednički interes da uspešno završimo projekat, a to ne možemo jedni bez drugih.

Šta bi bio tvoj savet mladim liderima koji pretenduju da se pozicioniraju na rukovodećim funkcijama u industriji građevinarstva?

Poštujem reč lider i šta ona nosi sa sobom – pre svega veliku odgovornost, jer biti lider znači preuzeti nečiji teret, preuzeti odgovornost za nekoga ili za loš rezultat. Upravo zato što je poštujem, čini mi se da danas reč lider olako koristimo, kao nešto što je “in” – toliko je samozvanih lidera i menadžera da se pozicija koja u svom nazivu nema menadžer smatra maltene potcenjenom. Mladoj osobi koja počinje svoj profesionalni put bih savetovala da se fokusira na sticanje i unapređenje znanja, i da ono što trenutno radi, radi najbolje što može, usput gradeći širu sliku o procesima, funkcionisanju organizacije i svim elementima mozaika koji zovemo uspešnom karijerom. Postaviti sebi za cilj da treba da se bude na rukovodećoj poziciji, bez prelaska svih stepenica i i postepenog puta, u kojem ćete svake godine u odnosu na samog sebe biti bolji i napredovati, dugoročno nije dobro rešenje, odnosno biti na rukovodećoj funkciji ne treba da bude cilj sam po sebi. Za mladog čoveka, brz napredak je u današnjem tempu života postao prioritet; ne savetujem da treba da budete neambiciozni, već da se fokusirate na sam rad i kako nešto radite, i da time profilišete sebe kao eksperta u određenoj oblasti, da pristupate poslu temeljno i sa strašću. Osoba koja nema strast ka poslu teško da može da bude inspirativna i pokrene druge ljude. Nema mesta strahu od neuspeha, novih poslova i izazova – uvek će biti nešto što ne znate, to je i dobro i neophodno. I veoma važno, svako, a posebno uspešan rukovodilac, treba da ima sposobnost da sebe, svoje ponašanje i uticaj koji ima na druge ljude objektivno sagleda.

Kako se građevinska industrija u celini razvijala tokom tvoje dosadašnje karijere?

Svoju poslovnu karijeru počela sam devedesetih, kada smo zbog sankcija dobre poslove mogli da imamo samo u inostranstvu, ali uprkos tome, u Srbiji su bile aktivne velike kvalitetne građevinske firme, koje su kasnije nažalost propale ili se svele na bledu senku nekadašnjih giganata. Danas su se razvile neke nove firme, čiji je rast bio daleko brži, pokrenut većim poslovima, ali sa druge strane, nedovoljno podržan sistemima i procesima, što postavlja pitanje dugoročne perspektive, ukoliko je ona, a ne samo brz i veliki profit, cilj vlasnika. Građevinska industrija ima svoje cikluse, periode sa manjim i većim brojem investicija, pa smo sada svedoci intenzivne stanogradnje i velikih infrastrukturnih projekata. Na tržištu posluje više stranih firmi, što smatram pozitivnim, ali takođe mislim da treba podržati i omogućiti da određene velike projekte gradimo domaćim kapacitetima.

Šta je bitno drugačije u poređenju sa prethodnim vremenima?

Društvo i okolnosti za bilo koju delatnost su se promenile, to važi i za građevinsku industriju. U suštini, procesi su isti, zna se šta su faze izgradnje jednog objekta, ali je došlo do ubrzavanja i dodatne administracije gomile podataka. Digitalizacija je unapredila, ne nužno i pojednostavila rad, današnji softveri i alati su daleko napredniji i velike promene su tek pred nama. Neminovno da je ovo uticalo i na vrstu znanja i veština koje današnji inženjeri treba da poseduju, a izazov je održavati visok nivo tehničkog znanja koji je uvek neophodan Velike su promene u kadrovima – danas skoro da nema tehničara, poslove obavljaju inženjeri, a posebno je evidentan nedostatak kvalitetne radne snage. Rekla bih da su veoma promenjena očekivanja zaposlenih, a zahtevi rayličitih poslodavaca neusklađeni – koliko god tehnološki napredna, građevinska industrija je, zbog same vrste posla, ujedno i veoma tradicionalna, te neki trendovi, kao npr. rad od kuće, nisu primenljivi u meri koliko je to u nekim srodnim industrijama.

Koja je tvoja formula uspeha?

Nema tu komplikovane formule – mislim da za sve ljude koji su uspešni u svom poslu važi da su vredni, organizovani i samodisciplinovani. Dobro obrazovanje je izuzetno važno, ono pravi razliku, a veoma pozitivno je da danas postoji toliko mnogo mogućnosti da čovek unapredi svoja znanja i veštine. Posebno je važna veština komunikacije i mislim da ljudi koji dobro prepoznaju i osećaju druge ljude, socijalno inteligentni ljudi, imaju veće šanse da budu uspešni.

Za uspeh je potrebna hrabrost da se prihvati prilika i uleti u nešto novo, želja za novim i stav – a šta mogu još? I veoma je važno donositi odluke i preuzeti odgovornost, sve drugo je veliko gubljenje energije.

U svakom slučaju, mislim da treba prvo poći od lične definicije uspeha. Na koji način je uspeh u poslu povezan sa privatnim, porodičnim životom, da li ga podržava i da li se oni dopunjuju. Svako treba da nađe svoju meru.

Tema aprilskog izdanja RYL magazina nosi naziv “Self-care, self-love”. Kako ti izlaziš na kraj sa brigom i ljubavlju prema sebi? Nalaziš li vremena za sve?

Imam utisak da se sve više priča o “self-care” i “self-love”, a da zaboravljamo da volimo druge, sve je više otuđenosti oko nas. Kao da smo ljubav prema sebi izvitoperili u ljubav samo prema sebi. A upravo treba da je suprotno. Ako smo dobri i nežni prema sebi, pre ćemo biti dobri i prema drugima. I sviđa mi se kako si formulisala pitanje, kako izlazim na kraj sa brigom o sebi? U današnjoj životnoj dinamici, potrebno je stalno žongliranje.

Neke životne okolnosti i vreme su me naučili da budem bolja prema sebi, da ponekad dozvolim da ne mora baš sve da bude perfektno, da ne mora baš sve bude po planu, da mogu da dozvolim sebi da ponekad budem i malo lenja. Nisam tako postupala uvek, iscrpljivala sam se i to je nepovoljno uticalo na moje zdravlje. Naučila sam da prepoznam kada mi je energija u padu, da prepoznam ljude i situacije koje mi energiju “vuku” dole. Znala sam da putujem na mesto udaljeno 20 sati avionom da bih u tom mestu provela samo dva dana, i tako dva puta u toku dve nedelje, znala sam da u jednom danu stignem nemogući broj događaja i sastanaka. Čini mi se da i dalje imam tu vrstu energije, ali isto tako znam da ne želim da trošim energiju na iscrpljujuće ljude i nepotrebno komplikovanje određenih situacija, i tu dajem sebi za pravo da pravim izbore i postavim mentalnu barijeru, ukoliko su neki takvi ljudi neizbežni.

Volim da čitam, a u poslednje vreme mi prijaju i audio varijante knjiga – najviše me opušta da slušam dobru knjigu, podkast ili nekog zanimljivog govornika dok šetam ili vozim automobil. Trudim se da redovno vežbam, aktivno se odmaram, isplaniram neko fino putovanje, a imam svoje načine da se za kratko vreme odmorim i regenerišem – kada mi je potrebna pauza, sve obaveze ispomeram tako da mogu jedan dan da ostanem kod kuće, u miru, jer tu se najpotpunije odmorim. Ako bih zamislila idealno proveden dan za prikupljanje energije, to je dan na plaži, uz knjigu i dugo plivanje u moru. Plivanje je moja velika strast.

Suprug i sin mi daju najnežniju podršku, porodica, prijatelji – to je moj svet. Volim druženja, volim da okupljam ljude, a posebno su mi važne moje prijateljice.

Niko nema vremena za sve, ali ipak se stiže. Svi smo skloni da precenimo šta sve možemo u jednom danu, ali i da potcenimo šta možemo da postignemo u nekom dužem periodu – podsetim sebe na to u situacijama kada ne stignem da uradim sve u toku dana u meri u kojoj sam želela – radim dalje i kažem “Biće to dobro!”

ŠTA MISLITE?

NA DNU SI SAMO ONDA, KADA NIŠTA NE POKUŠAVAŠ

ALEKSIĆ GALERIJA – UMETNOST BALKANA