PIŠE: ALMA SOFTIĆ
Jednog dana, pala sam u duboku rupu u svom srcu. Nisam mogla da nađem način da se popnem, pa sam počela da kopam dalje unutra i ono što sam našla je bio novi tajni svijet koji je čekao da ga istražim. Postoji to mjesto negdje u svima nama gdje se riječi rađaju iz tišine, gdje srce šapće ili galami, gdje svakim dahom otkrivaš ono što jesi. Duša. Teško ju je pokazati i opipati, ali je vrlo lako osjetiti i ona upućuje istinu onog što jesmo i mudrost onoga što treba da postanemo. Čini nas da postanemo jadni i bespomoćni ili jaki i borbeni. Količina napora kojeg ulažemo je podjednaka, razlika je u stavu. Vrlo često smo u prilici da upoznamo nekoga ko je fizički neugledan, nije estetski perfektan, ali ima ono nešto. Mi zapravo prepoznamo njegovu ili njenu dušu, zavolimo njihove perfektne nesavršenosti, bez potrebe da vodimo beznačajne bitke da popravljamo stvari kod njih. Duše nam se dotaknu i prepoznaju na istim frekvencijama, bez da čujemo, vidimo ili vjerujemo. Samo osjetimo. I baš je dobar osjećaj biti primijećen zbog onog što jesmo. Ne biti poređeni ili pitani da se promijenimo kako bismo se uklopili. Znam da smo svi u svojim životima imali trenutke kada smo prestali plesati i pjevati i biti svoji samo zato što nas je neko želio promijeniti, doraditi. Učeni smo da smo dobri samo ako se prilagodimo drugim ljudima, onima koji nas žele „popraviti”. Ali duša zahtijeva da pjevamo svoje note, jer one ionako možda neće zadovoljiti „popravljače”. Jer i ptice pjevaju ne zato što bismo ih mogli čuti nego jednostavno da uživaju u osjećaju što su žive. I drveće ne pleše na vjetru jer to nama dobro izgleda nego zato što je živo. Duša nam nalaže i vapi da živimo za taj trenutak, šta god nam on mogao donijeti. Moli nas da pjevamo i plešemo što glasnije i jače možemo. Jer postojimo da živimo istinski, potpuno, bez zadrške. Živjeti život koji nije usklađen nas vodi do toga da nam je duša gladna i mnogi od nas se borimo sa osjećajem stresa, nepovezanosti, stalno nam nešto važno nedostaje. Tada osjetimo jaku unutrašnju potrebu da se vratimo sebi, da odbacimo zastarjela uvjerenja o tome šta znači biti uspješan i šta nam je istinski potrebno da budemo sretni. Ako smo neusklađeni sa dušom, to rezultira patnjom, ali nas negdje i ta borba natjera da zastanemo i preispitamo se. Jer kada sve ide dobro u životu, mi stagniramo, ne rastemo, ne evoluiramo. Potreban nam je nekada šok koji nas probudi iz uobičajenih načina gledanja na ovaj naš čudesni svijet i postojanja u njemu. Jer nas taj šok vraća našem pravom ja. Često je i dugo i bolno i teško i za nas i za naše najmilije, ali je jednostavno neophodno. Kada jednog dana iznenada ne dozvolimo ljudima da više „gaze” preko nas, situacija se mijenja. Odjednom postajemo negativci u njihovim pričama, ali u našoj priči postajemo slobodni. Oh, kakva divna riječ. Slobodni. I ok je to da razočaramo one koji su nas sisali do iznemoglosti, crpeći sve sokove naše duše. Kako je lijepo postaviti granice i usavršiti vještine samoljublja i brige za sebe. Kako je prijatno kada neko ne sluša samo tvoje riječi nego i način kako ih izgovaraš, tvoj ton, tvoj govor tijela, kada te gleda u oči i vidi njihove dubine. Kada prepozna svaki suptilni trzaj na tvom licu. Kada zna interpretirati i razumjeti i tvoje tišine. I čuti neizrečeno. I kako je lijepo biti imun na one koji nas ne prihvataju. Oslobađajuće je ne brinuti se šta će neko misliti ili reći, a tako ispunjavajuće voljeti i brinuti se o sebi. Ispuniti dušu. Odjednom počinješ da sijaš drugim sjajem. Nisi više gladan ljubavi i pažnje, samo nekako u prolazu osjetiš i prepoznaš slične sebi. One koji imaju ispunjenu dušu. Privlačiš ih kao magnet. I podsjetiš se svaki dan koliko si zahvalan i za sve što je bilo loše jer tek onda znaš koliko je magično ono što jeste sada i vidiš svjetlost u svemu što dolazi. I shvatiš da živiš za trenutak i da onog momenta kada prestanemo željeti da je npr. ljeto i zima će nam postati veličanstveno godišnje doba, odlično za zastati, razmisliti i iscijeliti se, oporaviti i srediti iznutra. Jer duši to treba. I onda nađeš put iz one duboke rupe u srcu. Ono što tiho pomislimo, a glasno izgovorimo bez pretvaranja i autentično, takva nam je duša.
