PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: JELENA GLOGOVAC SAVIĆ
FOTOGRAFIJE: NEBOJŠA TOVARIŠIĆ I IZ PRIVATNE ARHIVE
Jelena Glogovac Savić je završila Višu školu likovnih i primenjenih umetnosti u Beogradu 2004. godine, u klasi prof. Mirjane Vojnović, na odseku za dekoraciju u enterijeru. Drugi ciklus studija završila je na NUBL Fakultet lijepih umjetnosti Banja Luka, na odseku za slikarstvo, u klasi prof. Milice Kotur, dobivši zvanje master slikarstva 2021. godine.
Izlagala je samostalno 14 puta u zemlji i regionu, a iza nje je i veliki broj kolektivnih izložbi u muzejima i galerijama, realizovanih kao rezultat produkcije unutar različitih konkursa, članstava i međunarodnih likovnih kolonija.
Osim slikarstva i ikonopisa, aktivno se bavi promocijom i produkcijom u kulturi i umetnosti kroz publikovane eseje, recenzije, likovne osvrte, kao i umetničke projekte. Zaposlena je kao koordinatorka za kulturu i umetnost u JU „KSC” Gacko.
Njen rad karakteriše snažan simbolizam i izražen motiv žene kao centralne figure umetničkog izraza. Razvila je autentičan likovni jezik u kojem se prepliću mit, tradicija i savremeni osećaj sveta. Njene slike nisu samo prizori, već stanja — ženska figura u njima postaje čuvarka unutrašnjih svetova, nasleđa i neizgovorenih istina.
Jelena Glogovac Savić imaće izložbu slika „MatrisARH”u Galeriji Nikola Radošević od 19. aprila do 3. maja 2026. godine.
Ko je ONA koju slikaš?
Ona, kao odraz, osoba koja promišlja o svojoj budućnosti, tačno i istinito, sa potpunim saznanjem o prošlosti kao putokazom, mapom sa ucrtanim mjestima koja predstavljaju bogatstvo identiteta, akumulaciju ljepote, istorije i znanja. To je žena koja ima rešenje problema i koja je sama simbol tog rešenja. Ne radi se tu o samodovoljnosti i uobraženosti, žena na mojim slikama (kakvi god joj simboli bili pridruženi) ispunjava prostor slike jednak sopstvenom univerzumu i uvijek je ona odgovor, ma kakvo pitanje bilo postavljeno. Žena koja zna da život čine male stvari, ali je takođe duboko svjesna da je život sam po sebi velika stvar da bi se zanemario njegov kontinuitet i da se ne bi istražila njegova čudesnost.
U tvojim radovima oseća se snažna veza sa prirodom. Kakvu simboliku priroda ima u tvom slikarstvu? Da li se može pobeći od hercegovačkog kamena?
Istina, samo u Hercegovini je nebo tako plavo i kamen tako topal!
Da li prirodu posmatraš kao prostor slobode, povratka sebi ili metaforu života?
Na mojim slikama je uvijek prisutan pejzaž, ekspresivno riješen, neophodan, direktna veza sa Zemljom, beskompromisna zelena, tirkiz kao uzemljenje, kamen i voda i nebo, neomeđen prostor koji nagovještava slobodu i, naravno, figura koja se prepliće sa tim prostorom, često bez margine, kao potvrda te iste slobode.
Vladanje elementima, ne kao vradžbina, nego kao vještina koje se treba sjetiti i tiho saznanje da je sve (u stvari) tvoje, ako tako odlučiš, kao kruženje života unutar vremena.
Šta bi volela da žena prepozna na tvojim slikama kada ih posmatra?
Izbor, mogućnost, opredijeljenost, hrabrost, odlučnost… Na mojim je slikama prikazan arhetip žene (svaka od nas), kakav god život da živimo i kakve god su nas životne okolnosti oblikovale.
Koliko su duhovnost i vera prisutne u tvom umetničkom jeziku?
Rekla bih da je duhovnost nešto što se prožima kroz sve forme stvaralaštva, bilo da se stvara zbog duhovnosti kao takve ili da je duhovnost utisak o nastalom djelu. Bitnija mi je veza sa prirodom postojanja, načinom i evolucijom življenja. Religija u mojim slikama je pomisao, kao vremenska kulisa, sjaj dobre namjere, do idućeg neophodnog, evolutivnog pomaka.
Tvoje slike su povezane sa slovenskom mitologijom. Koji su mitovi ili simboli najviše uticali na tvoj rad?
Fascinantno mi je koliko živimo simbole prošlosti, ponavljamo radnje koje smo nekad vidjeli, izgovaramo fraze čijeg značenja nismo ni svjesni, a u stvari se ispostavlja, čak i kad nazdravljamo jedni drugima, da je to slavenski običaj. Čitajući o običajima i njihovom kontinuitetu, navikama, estetici naroda na našim podnebljima, nazivima biljaka, glavnim karakterima u bajkama, koje se na sličan način prepričavaju i kod Srba i kod Rumuna, Rusa, Ukrajinaca, ponekad čak i Kelta, sve to je donekle uticalo na vizuelni karakter mojih slika, slatka poetika Zemlje, koja je, u stvari, na kraju, ozbiljna mapa življenja.
Naslovi tvojih slika – „MatrisARH“, „Мokoš“, „Кupala“, „Мagnamater“, „Suspiria“, „Syrin“, „Оskoruša“, „Čekajući Đorđa“ — prizivaju veoma stare slojeve kolektivnog sećanja. Kako nastaju ti naslovi i kakvu priču otvaraju?
Opet bih se vratila na simbole koji su vidljivi u nasleđu našeg poneblja, svaki od ovih naziva, to jest svaka od ovih slika je u stvari jedna od mogućih interpretacija o ljudima i događajima, osjećanjima i životnim lekcijama. Recimo „Čekajući Đorđa” je priča o tome kako je moguće ukrotiti zmaja.
Da li tvoje slikarstvo možemo posmatrati kao pokušaj rekonstrukcije ili reinterpretacije kolektivnog pamćenja prostora u kojem živimo?
Moje slikarstvo, način na koji materijalizujem zamišljeno je podstaknuto željom da razjasnim opšte, duboko nerazumijevanje prirode, života i postojanja, istorijsko zanemarivanje kontinuiteta evolucije ličnosti žene, ženskog genijalnog preobražaja unutar prirodnih procesa i naše neosporne mudrosti i pronalaženja mehanizama za prevazilaženje generalnog zapostavljanja i nedostatka mogućnosti izbora.
Kad kažeš reinterpretacija, tu se feminizam javlja kao nota neophodnosti, ali u suptilnom simboličkom kontekstu, kao pojam staranja o pravilnom poretku stvari.
Izložba „MatrisARH” biće postavljena od 19. aprila do 3. maja u Galeriji Nikola Radošević u Beogradu. Kako će izgledati koncept i čime ćeš se predstaviti beogradskoj publici?
Veoma se radujem izložbi „MatrisARH”, koja je organski nastavak prethodnog ciklusa slika „Askurđela” i istražuje ono nedorečeno ili pretpostavljeno unutar moje poetike. Predstaviću se slikama koje govore bojom, simbolima, prostorom, prisutnom figurom i nadam se kreativnom dijalogu sa beogradskom publikom u predivnom prostoru Galerije Nikola Radošević.
Tema aprilskog izdanja RYL magazina nosi naziv „Zagrljaj”. Koga grliš kada grliš i šta zagrljaj znači za tebe?
Zagrljaj je mjesto gdje se skoro dodiruju srca osoba koje se grle. Grlim ljude koje volim.
