PIŠE: ALDINA KREČO
„U redu je biti nekonvencionalno SRETNA“, tako je prije godinu dana glasila posveta zapisana na prvoj strani knjige jedne mlade sarajevske spisateljice upućena meni. Možda sam se vidjevši ispisano prvi put nakon dugo vremena zapitala da li sam postigla to da me oni rijetki upravo kao takvu primjete. I još važnije, da li ja sebe kao takvu prepoznajem.
Na prvu je sigurno privlačna ekstravagancija žene, zar ne? Moderna žena, majka, profesorica, poduzetnica, zaljubljenica u prirodu i sport i u sve što je neobično i izazovno, života punog trnja i uspjeha. To je samo dio priče o Aldini Krečo.
Sreća, kojoj svi bez izuzetka težimo, zaista je negdje u nama i sigurno mi je dugo trebalo da izađem iz okvira „očekivanog“, da napravim iskorak iz stega postavljenih normi društva na Balkanu, ukalupljenih formi životnog toka i stihijskog komfora.
Možda sam prvi put učinila nešto suprotno očekivanjima bliske okoline kada sam umjesto ekonomskog fakulteta i sigurne budućnosti krišom položila prijemni ispit na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za historiju. I dok sam sve do dana diplomiranja slušala kako mi je to velika greška, ja sam svoj odabir branila uživanjem pri usvajanju znanja.
Tada, vođena impulsima, to još nisam prepoznala kao odgovornost prema sebi, svojoj sreći, niti kao odabir koji svjedoči o tome koliko želim život vođen vlastitim strastima, radostima, željama i snovima. Odgojena u skladu sa principima uklapanja u društvo, predodređena da ispunjavam sva očekivanja, na površinu sam pustila tu smjelost da tragam za svojim Ja. Svjesna svoje potrage postala sam tek mnogo godina kasnije.
Želja za bojama života, zrakom planina, mirisom soli, želja za dugim vožnjama uz smijeh preplavila me i postala vodilja. Kao da su mi tokom godina sva odijela postala tijesna. Kao da sam prerasla neku još uvijek dragu haljinu koja steže i ne dozvoljava vazduhu da prodre u moja pluća. Moj izbor bio je život.
Život je ostao moj izbor i onoga dana kada su moje kćerke uslijed prerane smrti ostale bez oca. Tuga nas obilježi, izmakne tlo pod nogama i ostavi ožiljke. Dala sam joj dovoljno prostora, ali ne i dozvolila da nas proguta. I strah se javljao. Ubijala sam ga sitnim radostima, sve dok ne nestane u potpunosti.
Vjerovatno sam za društvo u kojem živim imala čudne metode prevazilaženja životnih situacija. Tako sam u tim očima bila bezobzirna i netradicionalna kada sam kratko nakon smrti njihovog oca djevojčice odvela na novo putovanje. Novi grad, upoznavanje kulture i prošlosti jednog naroda, mnoštvo tema za razgovor i negdje u dvorištu Topkapi palače – njihov smijeh. Meni jasan dokaz da me strast prema životu ponovo odvela pravim putem.
Za neke čudna, za druge optimistična i borbena, na svom putu život udišem punim plućima. Živim svoju ljubav prema lijepom, dobrom, ljubav prema muzici, umjetnosti, novim gradovima, ljudima… Bez imalo volje da postanem dio formalnosti i bezličnosti, koristim svoje pravo da budem dobro, da osjetim radost. Radost mi ispunjava biće i postaje intenzivnija kada je prenosim. Zato ljudima dajem ono najdragocjenije što imam – osmijeh i vrijeme.
Ponosna sam na sve što sam uspjela. Ako ispisani retci u ovom članku ohrabre bilo koju ženu na Balkanu u njihovim teškim trenucima, bit ću neizmjerno sretna. Vjera u sebe, upornost i vizija – isplatiće se kad-tad.
