PIŠE: NIHAD SOFTIĆ
FOTOGRAFIJA: ANIMA MUNDI
Fokus je sve! Nulta tačka samoostvarivanja sebstva.
To je tačka ukrštanja osobnog talenta, strasti, ljubavi, znanja i stečenih vještina. Fokus je sjedinjenje onog najboljeg u nama!
Znam da zvuči previše apstraktno, stoga ću vam na ličnom primjeru pojasniti kako se izrodilo moje znanje o svemu ovome, te kako mi je fokus pomogao da svoj život iz temelja promjenim. Na bolje, naravno! Također, ukoliko tokom čitanja ovog teksta pomislite ili posumnjate da mi je fokus pobjegao od teme, ne brinite previše, jer sve ima veze sa fokusom, svaka rječ, apostrof, zarez i tačka u rečenici… Sve je u fokusu!
Vidite, samo par godina ranije, odmah nakon što sam napisao svoju prvu knjigu, supruga mi je u povjerenju rekla – Izvini što ću ti ovo reći, ali ja sam tebe smatrala polupismenim, gotovo nepismenim! Nasmješio sam se toj njenoj izjavi, shvativši da sam i sam djelio to mišljenje. Priznajem, bio sam nesvjestan svoga telenta, kao što sam bio nesvjestan i svega drugog u sebi i oko sebe, što i nije čudno, jer danas velika većina ljudi na planeti zemlji živi, radi i umire u ozračju nesvjesnosti i besmislenosti! Ja sam bio jedan od njih, nažalost, mislio sam da znam sve o životu, živio sam u uvjerenju da je biti materijalno bogat najvažnija stvar u životu, a za sve ostalo tu je i onako bio mastercard. Živio sam ono što su me reklame i mediji uvjerili. Nažalost, takav stil života danas dominira i predstavlja nesvjesni i hedonistički svijet u kojem caruju vrijednosti tipa „nije bitno šta znaš, nego koliko imaš“, čime se unutrašnja praznina sve više produbljuje, gdje materijalno pobjeđuje duhovno. Međutim, postoji i onaj drugi svijet, takozvani duhovni i prosvjetljeni, gdje postoji svijest da je svaki čovjek „pola čovjek, pola Bog“, to je uvjerenje da u svakom čovjeku postoji božiji dar, koji je potrebno otkriti i iznjeti ga u spoljašnost življenja i osvjetliti ga kao dokaz drugima, istim onima kojima je svjetlost potrebna kako bi nastavili dalje na putu vlastitog prosvjetljenja i duhovnog razvoja. Vidite, taj dokaz sam ja!
Dragi Bog nam je svima dao dvije stvari podjednako – veliku unutrašnju prazninu i život da je popunimo. Inače, zašto bi život drugo koristio?
Šta se to desilo tako drastično u mom životu, pa da od nepismenog postanem pismenijim? Ništa posebno, osim da mi se desio istinski život! – Imao sam sve, a onda ostao bez ičega. U mome slučaju, moralo je umreti jedno, da bi se rodilo drugo! U ovom trenutku i nije toliko bitno kako i zbog čega se to desilo, nego svijest da velika većina ljudi smatra da bi život trebao biti ravna linija, u kojem se rađamo, živimo i umiremo, bez obzira što jednog dana, iz neshvatljivog razloga, većina nas počinje ustajati razmišljajući o svom unutrašnjem nezadovoljstvu! To su oni dani kada počinjemo mrziti jutro što nas je probudilo, želeći tako da prespavamo vlastiti život.
Vidite, upravo ta ravna linija, vješto umotana u hedonistički komformizam i sigurnost življenja, sakrila je našu pravu suštinu, prekrila je ono što mi duboko u svojoj duši zaista i jesmo. Original, a ne kopija nekog drugog na kome su insistirali roditelji, zajednica, mediji i dr.
Vjerujte mi na riječ, o tome znam jako puno. Bio sam jedan od onih koji je imao sve, a istovremeno bio duboko nesretan! Taj rascjep duše naziva se još i depresija. Nisam znao odakle to nezadovoljstvo potiče, kao ni njegov razlog. Nisam imao koga da priupitam za pomoć, jer su i drugi glumili kao i ja! Još tada sam shvatio da je malodušnost ušla u sve nas.
Sada znam! To je prokletstvo koje je proisteklo iz konformizma.
Stoga je bitan životni preokret! Odlučnost i istrajnost u promjeni dotadašnjeg stila života su najbitniji. Glupo zvuči, ali vjerujte mi, da biste pronašli pravi smisao svog života, ne trebaju vam putovanja u Indiju, nego poniranje u daleke dubine svoje duše koja se nalazi tamo gdje ste vi!
Moje nezadovoljstvo samim sobom mi je pomoglo da shvatim da mi je, u stvari, duša nesretna. U dostizanju statusnih ciljeva i sticanju materijalnog bogatstva zaboravio sam biti ono što ja jesam. Svoj, originalan, drugačiji od istih. Duša mi je to svakim danom sve više i više signalizirala, međutim, nisam znao slušati, nisam znao prepoznati tugu u sebi. A imao sam sve!?
Vjerovatno, to moje unutrašnje nezadovoljstvo i tuga su mi i privukli životnu dramu za koju sam na početku sasvim bio siguran da će me ubiti, pa ipak, danas sam sasvim siguran da mi je upravo ona pomogla da pronađem sebe i svoj put ka ličnom samoostvarenju.
Priznajem, na početku nisam znao kako da pronađem rješenje za svoje nezadovoljstvo. Sve se samo odigravalo, za razliku od prethodnog perioda života, ovaj put sam znao bolje osluškivati, posmatrati, zapisivati. Sa 38 ostao sam bez ičega, nisam imao zaposlenja, nisam radio ništa, osim što sam se bojao svega, uključujući i samog sebe. Takvog me niko nije htjeo! Strah i panika su preuzeli kontrolu nad mojim životom. U tom periodu života, ostalo mi je samo da naučim krotiti svoje crne misli. Bio sam tužan, nesretan i bespomoćan, toga sam svakog dana bio sve svjesniji i svjesniji! Ali, i odlučniji da promjenim svoje život nabolje.
Tada još uvjek nisam znao pisati! Bio sam polupismen.
Put do svoje sreće pronašao sam onog trenutka kada sam pronašao put do svoje duše. Na početku putovanja, taj put je bio težak i bolan, zakrčen podivljalom živicom, koja je obrasla dugogodišnjim neodržavanjem i nekorištenjem duše, uostalom kao i kod većine drugih nesvjesnih bezdušnika.
Meditacija mi je pomogla! Sam, i bez pomoći drugih, naučio sam je praktikovati. Na početku, upražnjavao sam je mjesecima, i to dva puta dnevno, odmah nakon buđenja, te prije spavanja. Na početku tog duhovnog putovanja, nisam ni sanjao da ću u svojoj duši pronaći tako lijepih zapažanja o životu, čovjeku i Bogu, pa sam ubrzo nakon prvih sesija držao kraj sebe blok za pisanje u koji bih zapisao sve mudre stvari koje sam pronašao u sebi. Odlično se sjećam da sam iz dubina svoje duše izranjao sav začuđen, neprestano se pitajući – Odakle se to odjednom stvorilo u meni? Ranije nisam bio svijestan bogatstva u sebi. Meditacija me je naučila jako bitnoj stvari, a to je da hvatam i posmatram svoje misli, upravo taj momentum u mome životu je bio najbitniji. Kasnije će se ispostaviti i esencijalnim iz nekoliko razloga, a jedan od njih je bio da sam naučio bez straha odlaziti u daleke dubine duše, gdje sam pronalazio pravog i iskrenog sebe, i iznositi zatečeno na površinu, bez ikakve cenzure, kako za sebe, tako i za druge, o svemu tome pisati. Pisanjem sam se naučio oslobađati nagomilanog taloga kojeg sam tokom života sakupljao i vješto sakrivao. Čistio sam se svakodnevno, sve dotle dok nisam postao nekako samopouzdaniji, slobodniji, opušteniji, mirniji i iskreniji prema sebi i drugima.
Nakon tačno godinu, meditacija me je već odavno bila napustila, tačnije, nisam mogao više roniti tim dubinama kako sam običavao ranije. Shvatio sam da sam uspio pronaći ono što sam i tražio! – Sebe. Naučio sam vješto svoje misli hvatati na površini, posmatrati, a onda ih i zapisivati. Na kraju, ispalo je da sam na tom svom duhovnom buđenju i iscjeljivanju duše napisao preko 3500 stranica, od kojih su nastale dvije knjige. Ne, nisam previše obraćao pažnju na gramatičke i pravopisne greške, pisao sam kako sam najbolje umio da pišem. Nakon sirovog zapisivanja vlastitih misli, krenuo sam u iščitavanje svojih spisa, shvatajući da su se provlačile uglavnom tri teme – o čovjeku, životu i Bogu. Tako sam i organizovao svoje pisanje.
Nakon organizacije tekstova prema određenim temama i redosljedu, pronašao sam lektora koji je trebao da pregleda moje pisanje i sugeriše određene propuste. Tako je i bilo, poslao sam svoj prvi draft na lektorisanje, u međuvremenu sam sa nestrpljenjem čekao da knjigu dobijem gramatički ispravljenu i stilski dotjeranu. Nakon nekoliko dana čekanja, knjiga je stigla, te je sa ushićenjem stiglo i razočarenje, naime više od 30 % moga pisanja bilo je podvučeno crvenom linijom kao gramatički ispravljeno. Tada sam shvatio da sam bio nepismen, međutim, umjesto da očajavam, ja sam iz toga jako puno naučio, prvenstveno da moram više raditi na svom opismenjavanju, ne podrazumjevajući time da čitam više, nego da više pišem. Od tada ja neprestano pišem, ne za druge, koliko za samoga sebe, jer na kraju krajeva, za mene je pisanje lijek kojeg crpim sa izvorišta vlastite duše. Tako dušu čistim!
Kako sam svoju dušu više oplemenjivao i raščišćavao, tako se i u mome životu sve razvedrilo. Dobio sam posao koji mi je dao sve što jedan čovjek može poželiti. Vrijeme za sebe!
Jednog dana sam došao na posao vrlo rano, u 06:30 upalio svoj računar, pojačao muziku u slušalicama do kraja i krenuo sa pisanjem, pisao sam sve dotle dok me čistačica nije opomenula da već odavno u kancelarijama nema nikoga, da je vrijeme da idem. Bilo je 19:30 kada sam shvatio da sam proveo više od 12 sati u transu, pišući o čovjeku, životu i Bogu. Najljepši momenat u svemu tome je bilo saznanje da ništa nisam jeo, pio, niti u toalet išao, a najbolje od svega je bilo shvatanje da nakon svega toga nisam bio ni gladan, niti žedan. Tada sam odlično razumio da čovjek može da živi i od pozitivne energije. To su bili trenuci moga fokusa, momentum življenja kada se spojilo ono najbolje u meni, moj otkriveni talenat, ljubav, strast, znanje i vještine koje sam stekao kroz život. Poslije svog ovog životnog iskustva, ja odlično znam da sve u životu može uspjeti ukoliko se čovjek fokusira na ono što želi!
