in

ŽIVOT PO MERI DUŠE

ILI KAKO SAM NAUČILA DA ŽIVIM UNUTAR VLASTITE LOBANJE

PIŠE: GALA ČAKI, AKADEMSKA SLIKARKA

Jutros sam ustala u pet. Platno je bilo belo kao lobanja. Kao operaciona sala. Kao sve ono što me čeka s one strane.

Talenat. Svi govore o talentu kao da je vrlina. Nije. Talenat je slučajnost — kao boja očiju, kao oblik ruku, kao to što si se rodila kao žena u svetu koji voli da te gleda, ali ne i da te čuje. Niko te nije pitao.

Ličnost, međutim — ličnost je nešto što se osvaja. Iz mulja. Iz gubitaka. Iz onih jutara kada nisi imala razlog da ustaješ, a ipak si ustala, jer nešto u tebi — tmurno, uporno, gotovo nepristojno vitalno — nije pristalo da leži.

Svet je pun talentovanih. Pristojnih. Istih.

A ličnosti su retke kao istina! I jednako — nemilosrdne.

Atelje miriše na terpentin i vreme koje se ne može povratiti. Sedim u njemu satima i čistim se — ne od prljavštine, već od tuđih glasova, tuđih pogleda, od svega što su mi rekli da jesu i nisam.

Platno ne laže. Platno je jedino ogledalo kojem verujem — jer ogledalo vraća samo površinu, a ja odavno ne tražim površinu. Tražim nešto ispod. Nešto što se ne vidi, ali što pokreće sve, kao srce koje kuca u mračnoj prostoriji i ne pita za dozvolu.

Slikam brzo. Što brže — da zaboravim ko sam. Kada sam van kontrole, živa sam. Jedino tada. Ruka ide pre misli i to je jedina molitva koju znam. Brzina nije brzina — to je akumulirana dubina koja je najzad pronašla izlaz, kao voda koja je godinama tražila pukotinu u zidu. 

Naslikala sam belog čoveka. U položaju fetusa — skvrčenog, mekog, nesrećno nevinog. Svi kažu: ništa. Belo je ništa. Možda. Ali možda je ništa jedino što se ne može oduzeti i zato je najjače što postoji. Svet pre stvaranja. Stanje pre imena. Pre oca. Pre svega što mi je rečeno da jesam.

Plašim se bele. Plašim se i privlači me — kao ivica. Kao tišina posle plača. Kao onaj čudan mir koji dolazi kada si prešla granicu bola i s druge strane zatekla — sebe.

Imam dve žene u sebi. Jedna broji. Zna koliko je sati, plaća račune, klima glavom na pravim mestima. Druga ne zna ni koji je dan — jedva da zna da postoji svet van platna. Jedna preživljava. Druga živi. Ne govore isti jezik. Ponekad se mrze onom vrstom intimnosti koja je moguća samo između dve osobe koje dele telo.

 

Vraćam se ocu. Uvek se vraćam ocu, kao jezik ranjenoj usni. Hladnom. Tvrdom. Nedostižnom kao zvezda koja sija, ali ne greje. Onom koji nije rekao — dobro. Koji nije rekao — jesi. Koji je ćutao na načine koji su me oblikovali dublje od svake reči.

Dobila sam potvrde. Od sveta, od stranaca, od platna koje ne govori, ali zna. A jedna njegova reč — jedina jedina — vredela bi više. Te reči nije bilo. I ta odsutna reč živi u meni kao crna rupa.

 

Uzela sam bol. Stavila ga na platno. Pogledaj šta sam stvorila! Mislio si da mi daješ ništa — svako ćutanje, svaki pogled koji je prošao kroz mene kao da nisam bila tu. Nesreća je bila tvoja. Umetnost — moja.

Šta bi bilo da je bilo tih potvrda? Možda bih živela normalan život i bila mrtva iznutra, fino i uredno i nepovratno mrtva, kao cvet u herbarijumu. Možda je to jedino pitanje na koje ne smem da znam odgovor. Jer u tom neznanju — dišem.

 

Stradanja se talože. Generacija za generacijom, kao sediment na dnu reke koja odavno ne teče. I onda dođe jedna koja mora da iznese sve na površinu. Da tome da oblik. I boju. Da kaže: ovo se desilo. Ovo je bilo stvarno. Izgleda da sam ja ta.

Nije mi dato da živim lagano. Dato mi je da iznesem. Čak i kada krvarim. Čak i kada ne znam zašto ustajem, a ustajem. Nešto u meni — onostrano, nepotkupljivo, gotovo okrutno u svojoj doslednosti — neće da ćuti.

Sedim. Čekam. Naizgled je sve mrtvo — i ja sama nekada mislim da sam mrtva, da sam konačno potrošena, da nema više ničega. A ispod — sve se sprema. Kao telo koje sanja. Čekam da mi kaže.

 

Nisam tip žene kojoj će drugi kreirati život. Nisam. Rodila sam se da stvaram — telo, odnose, slike, patnju, radost, sve to prolazi kroz mene i izlazi transformisano, kao sunčeva svetlost kroz prizmu: ista, a drugačija, prepoznatljiva, a nova.

 

Znaš li šta je slikarstvo? To je totalno neko drugo viđenje ovog sveta. Ne ukrašavanje. Ne banalizacija. Kao kad gledaš pravo u sunce i ne sklapaš oči — jer znaš da je slepoća koja dolazi vredna onoga što si videla u tom trenutku.

 

Stvaralac. Ta reč u meni stoji kao kičma. Kao jedino što ostaje kada se sve ostalo skine — koža, ime, otac, ljubav, strah. Sve to može da ode. Ovo ostaje. Ozbiljno, tiho, neopozivo.

Zauvek.

 

ŠTA MISLITE?

OD STRUKE DO HEDONIZMA