in

U RUPI SVOGA SRCA

PIŠE: ALMA SOFTIĆ

Jednog dana, pala sam u duboku rupu u svom srcu. Nisam mogla da nađem način da se pop­nem, pa sam počela da kopam dalje unutra i ono što sam našla je bio novi tajni svijet koji je čekao da ga istražim. Postoji to mjesto negd­je u svima nama gdje se riječi rađaju iz tišine, gdje srce šapće ili galami, gdje svakim dahom otkrivaš ono što jesi. Duša. Teško ju je pokazati i opipati, ali je vrlo lako osjetiti i ona upućuje istinu onog što jesmo i mudrost onoga što treba da postanemo. Čini nas da postanemo jadni i bespomoćni ili jaki i borbeni. Količina napora kojeg ulažemo je podjednaka, razlika je u sta­vu. Vrlo često smo u prilici da upoznamo neko­ga ko je fizički neugledan, nije estetski perfek­tan, ali ima ono nešto. Mi zapravo prepoznamo njegovu ili njenu dušu, zavolimo njihove perfek­tne nesavršenosti, bez potrebe da vodimo bez­načajne bitke da popravljamo stvari kod njih. Duše nam se dotaknu i prepoznaju na istim frekvencijama, bez da čujemo, vidimo ili vjeru­jemo. Samo osjetimo. I baš je dobar osjećaj biti primijećen zbog onog što jesmo. Ne biti po­ređeni ili pitani da se promijenimo kako bismo se uklopili. Znam da smo svi u svojim životima imali trenutke kada smo prestali plesati i pjevati i biti svoji samo zato što nas je neko želio pro­mijeniti, doraditi. Učeni smo da smo dobri samo ako se prilagodimo drugim ljudima, onima koji nas žele „popraviti”. Ali duša zahtijeva da pje­vamo svoje note, jer one ionako možda neće zadovoljiti „popravljače”. Jer i ptice pjevaju ne zato što bismo ih mogli čuti nego jednostavno da uživaju u osjećaju što su žive. I drveće ne pleše na vjetru jer to nama dobro izgleda nego zato što je živo. Duša nam nalaže i vapi da živi­mo za taj trenutak, šta god nam on mogao doni­jeti. Moli nas da pjevamo i plešemo što glasnije i jače možemo. Jer postojimo da živimo istinski, potpuno, bez zadrške. Živjeti život koji nije us­klađen nas vodi do toga da nam je duša gladna i mnogi od nas se borimo sa osjećajem stresa, nepovezanosti, stalno nam nešto važno ne­dostaje. Tada osjetimo jaku unutrašnju potrebu da se vratimo sebi, da odbacimo zastarjela uv­jerenja o tome šta znači biti uspješan i šta nam je istinski potrebno da budemo sretni. Ako smo neusklađeni sa dušom, to rezultira patnjom, ali nas negdje i ta borba natjera da zastanemo i preispitamo se. Jer kada sve ide dobro u živo­tu, mi stagniramo, ne rastemo, ne evoluiramo. Potreban nam je nekada šok koji nas probudi iz uobičajenih načina gledanja na ovaj naš ču­desni svijet i postojanja u njemu. Jer nas taj šok vraća našem pravom ja. Često je i dugo i bolno i teško i za nas i za naše najmilije, ali je jednos­tavno neophodno. Kada jednog dana iznena­da ne dozvolimo ljudima da više „gaze” preko nas, situacija se mijenja. Odjednom postajemo negativci u njihovim pričama, ali u našoj priči postajemo slobodni. Oh, kakva divna riječ. Slo­bodni. I ok je to da razočaramo one koji su nas sisali do iznemoglosti, crpeći sve sokove naše duše. Kako je lijepo postaviti granice i usavršiti vještine samoljublja i brige za sebe. Kako je pri­jatno kada neko ne sluša samo tvoje riječi nego i način kako ih izgovaraš, tvoj ton, tvoj govor tijela, kada te gleda u oči i vidi njihove dubine. Kada prepozna svaki suptilni trzaj na tvom licu. Kada zna interpretirati i razumjeti i tvoje tišine. I čuti ne­izrečeno. I kako je lijepo biti imun na one koji nas ne prihvataju. Oslobađajuće je ne brinuti se šta će neko misliti ili reći, a tako ispunjavajuće vol­jeti i brinuti se o sebi. Ispuniti dušu. Odjednom počinješ da sijaš drugim sjajem. Nisi više gladan ljubavi i pažnje, samo nekako u prolazu osjetiš i prepoznaš slične sebi. One koji imaju ispunje­nu dušu. Privlačiš ih kao magnet. I podsjetiš se svaki dan koliko si zahvalan i za sve što je bilo loše jer tek onda znaš koliko je magično ono što jeste sada i vidiš svjetlost u svemu što dolazi. I shvatiš da živiš za trenutak i da onog momenta kada prestanemo željeti da je npr. ljeto i zima će nam postati veličanstveno godišnje doba, odlično za zastati, razmisliti i iscijeliti se, oporaviti i srediti iznutra. Jer duši to treba. I onda nađeš put iz one duboke rupe u srcu. Ono što tiho pomislimo, a glasno izgovorimo bez pretvaranja i autentično, takva nam je duša.

ŠTA MISLITE?

100 Poena
Upvote Downvote

KAKAV VEZ, TAKVA DUŠA

ZAŠTO VEROVATI U NEKOG DA JE DOBAR ČOVEK?