SUBOTICA PRIČA O FOTOGRAFIJI

PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ-TOPALOVIĆ
INTERVJU: DRAŽEN PRĆIĆ

FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE DRAŽENA PRĆIĆA

DRAŽEN PRĆIĆ, DIPLOMIRANI PRAVNIK, NOVINAR, TENISER, ARHIVIST ENTUZIJASTA. NAPISAO JE 16 KNJIGA, POČEV OD 1992. GODINE I PRVOG SUBOTIČKOG OMLADINSKOG ROMANA „MOJA KLINKA I JA“. NEKA DELA SU MU PREVEDENA NA ENGLESKI, NEMAČKI, MAĐARSKI JEZIK. AUTOR JE TRI POZORIŠNA KOMADA „REDEFINISANJE ŽIVOTA“, „WILD CARD“, „DOGOVORENI BRAK“. NOVA KNJIGA „SUBOTICA PRIČA O FOTOGRAFIJI“ OBJAVLJENA JE OVE GODINE.

KOLIKO DUGO JE NASTAJALA KNJIGA „SUBOTICA PRIČA O FOTOGRAFIJI“ I KOME JE POSVEĆENA?

Knjiga ‘‘Subotica priča o fotografiji‘‘ je nastala od priča koje su prvo započele svoj novinski život u rubrici Priča o fotografiji koju sam pokrenuo 2009. godine u nedeljniku Hrvatska riječ. Kao rođenom Subotičaninu i potomku jedne od najstarijih porodica sa ovih prostora želja mi je bila da na ovaj način pokušam otrgnuti od zaborava, pre svega ljude koji su svoj životni vek proživeli na teritoriji najvećeg grada na severu Bačke. Potom, uz ljude tu su naravno i respektabilna građevinska zdanja po kojima je Subotica nadaleko poznata, kao i druge znamenitosti koje su u ovoj prvoj selekciji našle mesto u ovoj specifičnoj knjizi koja predstavlja spoj slike i teksta. Kao što sam u knjizi i napisao knjigu sam posvetio SUBOTICI I SUBOTIČANIMA, živima i onima kojih više nema među nama. Fotografije možda mogu izbledeti, ali sećanje na ovaj pisani način, ostaje večno…

NA ŠTA SI STAVIO AKCENAT?

Konceptualno gledano knjiga se bazira na nekoliko tematskih celina: započinje pričama o znamenitim subotičkim građevinama, a onda slijede šaroliki mešavine profesija, sporta, kulture i na kraju nekoliko porodičnih fotografija i priča koje datiraju čak stotinu godina unatrag. Akcenat je u prvom redu na ljudima koji su svoje živote utkali u istoriju ovoga grada, a mnogi od njih i svojim delima proneli njegovu slavu diljem sveta.

KOJE ZDANJE U SUBOTICI PO TEBI IPAK ZAVREĐUJE POSEBNU PAŽNJU?

Nepravedno bi bilo, uz naravno Gradsku kuću kao centralno gradsko zdanje posebno izdvajati ostale građevine jer svaka od njih, svojom pričom i istorijom, čini neraskidivu celinu nekadašnjeg velikog grada Panonske nizije, koji je svojevremeno bio veći i od Beograda i Zagreba. Priča o svakom zdanju u Subotici ističe njegovu vrednosti i podacima nastoji sačuvati istorijsku patinu neprolaznosti na ponos svim prošlim i budućim generacijama Subotičana. Ma gde oni danas bili…

U KNJIZI SU SAKUPLJENE CRNO BELE FOTOGRAFIJE KOJE PRIPADAJU ISTORIJI. DA LI FOTOGRAFIJE PRATE PRIČU ILI SI PRIČU KREIRA SPRAM FOTOGRAFIJA?

Osnovna ideja same novinske rubrike iz koje je u konačnici i nastala ova knjiga bila je bazirana na mojoj zamisli da uz pomoću starih i požutelih fotografija pokušam zaustaviti vreme i njegovu surovu prolaznost koja relativno brzo sve briše u zaborav. Ali sačuvani stari fotosi i priče koje ih prate, pa još odštampani u jednoj skupnoj knjizi (knjige su ipak večite u odnosu na sve ostale medijske alate), uspjeli su u svojoj prvobitnoj nakani. Reakcije čitateljstva, kako tokom svih ovih godina u novinskoj rubrici (sada već gotovo 600 priča iz svih delova Vojvodine), a tako i čitalaca ove knjige koja je usko vezana uz Suboticu i njenu okolinu, najbolja su potvrda opravdanosti realizacije ove pomalo romantičarske težnje u neravnopravnoj borbi protiv zaborava.

KOLIKO PRIČA IMA?

U prvoj selekciji, knjige Subotica priča o fotografiji, (u pripremi je druga selekcija), našlo se 68 fotografija i pratećih priča koje brojnim podacima i memorabilijama ilustruju viđenona njima. U grubo rečeno knjiga pominje oko 1000 imena poznatih i posve nepoznatih ljudi, i na taj način ispunjava svoj osnovni cilj.

PRVA FILATELISTIČKA IZLOŽBA BILA JE U SUBOTICI 1959. GODINE U GRADSKOJ BIBLIOTECI. SUBOTICA JE TADA IMALA I NAJVIŠE REGISTROVANIH FILATELISTA 350. KAKO SI DOŠAO DO OVE FOTOGRAFIJE A I DO SVIH OSTALIH?

U stvaranju ove knjige imao sam veliku pomoć nekoliko stvarnih entuzijasta po pitanju profesionalne i amaterske arhivistike (Stevan Mačković, direktor Gradskog arhiva, Dejan Mrkić arhivist GA, Grgo Bačlija, advokat u penziji), a konkretno fotos i priča o filateliji su nastali uz pomoć Ljudevita Vujković Lamića (fotos je iz njegove privatne arhive), doajena subotičke filatelije.

U nastajanju svih priča nastojao sam kao dugogodišnji novinar temeljno sakupiti sve dostupne činjenice i istorijske poveznice, a potom ih kao pisac pretvoriti u romansirano štivo. Do fotografija sam dolazio ponajviše iz privatnih arhiva, mnogo ih je i iz naših porodičnih albuma i arhive (moj praded Martin Horvacki je bio glavni gradski arhivar gotovo 40 godina). No, bez ljubaznosti i susretljivosti brojnih prijatelja i poznanika ova novinska rubrika, a potom i sama knjiga, ne bi mogli zaživeti.

NAPISAO SI JEDNO ISTORIJSKO ZDANJE ZA SUBOTICU I SUBOTIČANE KOJI SU OSTALI U NJOJ ILI OTIŠLI U SVET. MNOGI KAŽU DA NE MOGU A DA NE VIDE GRADSKU TORANJ. NAJLEPŠEG ZDANJA NA SEVERU BAČKE A I ŠIRE JE IPAK TA NAŠA GRADSKA KUĆA.

Gradska kuća je ipak glavni brend, kako se to danas moderno kaže, Subotice i njeni žitelji su neraskidivo vezani uz nju. I sam osećam tu bliskost, konačno i na samoj naslovnici ove knjige se nalazi ova secesijska lepotice u raritetnoj fotografiji njene izgradnje. Ali isto tako, priča o Gradskoj kući koja otvara knjigu nudi informaciju kako je ovaj grad prije nje imao još Gradskih kuća o kojima se malo ili gotovo ništa ne zna u široj javnosti…

TEMA OKTOBARSKOG IZDANJA RYL MAGAZINA NOSI NAZIV „LA MAGIA DELLA VITA“. KAKO PRAVIŠ MAGIJU SVOG ŽIVOTA?

Svaki čovek je na svoj osobeni način čarobnjak svoga života, jer sam život po sebi je najveća čarolija ljudskog postojanja na ovom planetu. Moju magiju čine pisanje i tenis, i ovaj duet me već decenijama drži omađijanim. Naravno, u praktikovanju magije svog života nikada ne bih uspeo bez pomoći mojih voljenih i najbližih.