PIŠE: NADA AHMETSPAHIĆ
FOTOGRAFIJE: ANIMA MUNDI
Dah mi se ledi kad pogledam sa Tabije naslikan grad.
Arhitektura kao da se poigravala sa nutrinom. Detaljima. Koloritima. Geometrijom.
Preokrenula mi životni pravac.
Gledah dugo okupane krovove snijegom i pomislih koliko je život lijep. Pod tim sarajevskim krovom, sva toplina i ljubav se krije. Svaka ulica ispisana je pričama velikim. Istkana ljubavlju, dobrotom i nadom, pravi svoje vječne tragove.
*
Evo, ponirem u dušu i tako dugo grlim ovaj grad kao rođenu majku. Vezao me. Svaki krov, zid, lođa, prozorski okvir, drvo, rijeka, vrisak tišine, dječiji osmijeh, glas mujezina na džamijama, zvuk zvona na crkvama, čaršija, toplina ljudi, iskonska sloboda, pejzaž, nebo, sunce. Vezala me emocija koja traje od kako znam za svoj dah.
Volim i tražim u svakom gradu ljepotu koja će naslagati se u arhitekturu mog srca.
Ali, Sarajevo toliko je dušu razmazilo i opilo da se gubim u riječima ovim.
Duboku, zrelu i svjesnu emociju ovaj grad probudio je u meni.
*
I tražila se duša na kraju mostova po svakom talasu Miljacke. Godine Sarajevo ojačaše. Rat i nemiri nas povezaše. Još snažnije ruka ruku uhvatila je i izgovarala: “Allahu ekber!” Druga je prihvatala i izgovarala: “Hristos se rodi!”
Pod ovim sarajevskim nebom spojile se različite vjere i zarekle da jedina vjera mora biti ljubav.
To je moje Sarajevo.
U jedinstvo Jednog nastalo.
I trajat će. Dokle god prihvatamo druge takve kakvi jesu. Nikad da nas ne pobjedi zlo. Uvijek da ga dočekamo uz osmijeh i novu sarajevsku priču.
*
Čuješ li da život u Sarajevu je težak sigurno da baš i nije tako.
Izvire sunce Božije i umiva lica ljudi. Sretna i pomalo tužna.
Razvedrava se dan uz miris sarajevske kahve i rahat lokuma.
Kreneš li čaršijom osjetiti ćeš što doista znači lijep život. Oči uvijek uhvate trenutak pa uslikaju srcem novu ljepotu.
Detalje. Kolorite. Osmijehe.
*
Zima u Sarajevu je posebna bajka. Posebno noću. Kad utihne svijet. Posmatraš arhitekturu obojenu snijegom. Sve svijetli zbog snijega. Pahuljice dok padaju kao da pjesmu skladaju.
Svaku noć druga pjesma. Kažite da je samo hladno u Sarajevo, a ne i magično, ništa vam vjerovati neću.
Proljeće u Sarajevu je buđenje ulica, duše. Sunce otapa snijeg polako, pozdravljajući ga srdačno. Ptice ponovno sretne zbog dolaska sunca cvrkuću veselo. Sve mijenja notu. Od raspoloženja ljudi do ljepote u onom što vide ljudi. Čak i rani sati odlaska na posao, predavanje čine nam se ugodnim.
Pa sunce nas budi, ne alarm.
Najugodniji budilnik.
Talas ljubavi je najljepši u proljeće. Zaljubljena sam do ušiju na proljeće.
Ljeto u Sarajevu je prosto poput vatrometa koji se ispali na nebu.
Mnogo lijep i poseban. Život tada u Sarajevu miriše na jagode. Opijen vedrim nebom i suncem. Ljetujte jednom u Sarajevu. Osjetiti ćete koliko nikakva mora svijeta ne mogu vam udahnuti toliko ljubavi, slobode i mira. Vratiti onu snagu koju ste iscrpili tokom zime i proljeća.
Jesen u Sarajevu je za memoara.
Puna nečeg šarenog, lepršavog, nestvarnog. Jesen je melanholična, sjetna i iskrena.
U njoj sve je tako čisto i iskreno. U jesen sam rođena i možda baš nju najviše volim.
Jesen je moja vjera. Moj prvi dah i otkucaj. Jesen u Sarajevu.
*
Grad koji pušta te da lutaš njegovom dušom. Otkrivaš sebe u njemu. Slikaš sarajevsko nebo i svoje sunce. Od ničeg stvaraš bajku. Sve u krug vrtiš – sva godišnja doba.
Sve proći će, ali Sarajevo moje nikad.
