SAD JE SEVDAH!

PIŠE: SANELA SALTAGIĆ SKOGLUND

”Doletjele laste ptice, nik´o kukurijek

Beru babe novo cvijeće, trebat će za lijek.

Izniknula ozimica, zemlja miriše

Slavuj sanja iza granja, zumbul uzdiše.”

Svako novo proljeće prizove davno naučene sti­hove nepoznatog pjesnika koje mi je u amanet ostavila rahmetli nana, nježna, od ljubavi satkana duša od žene. Zažmurim na tren i jasno vidim sli­ku žene blage naravi što hramljući prilazi djevo­jčici koja još nije stasala ni za školu, a kamoli za ljubav, i recituje joj ljubavne, čežnje pune stihove. ”Osakaćena za života” često je govorila za sebe, ne misleći pri tome na noge,već na nemogućnost da se školuje. Zavoljela sam tad toplotu i ljepotu izgovorene riječi i upamtila njen savjet da ne doz­volim da ”ostane mi duša prazna” i ”ne marim šta će drugi reći, već dam srcu šta mi išče”.

Vani sve olistalo. Sve probeharalo. Željno očekivano, kao i uvijek zakašnjelo, pompezno je stiglo i otopilo lavinu zimskih strahova, sumnji, briga, strepnji.

I zove na ljubav, taj sladunjavo-gorki, teško is­parljiv etar.

Ali ne na onu ljubav kao kad smo bili mladi i neo­buzdani, nestalni kao nitroglicerin i imali koncen­traciju jedne amebe…Ne – na maglovit predos­jećaj – šta bi to moglo da bude..

Ne na onu od nekoć kad mi nije bilo teško dobiti ono što želim,već mnogo teže – željeti ono što dobijem.

Tad je ljubav bila merak.

Sad je sevdah. Zrela, čulna, sočna, moćna. Ko­liko ljepote i istine u jednoj riječi.

Sevdah, ljubavni žar, slutnja, čežnja.

Fatalista sam, znam. U meni oduvijek djeluje nagonski vodič kojeg poštujem i zato je moje poimanje ljubavi neizvitopereno, nikakva civ­ilizacijska anomalija u mišljenju, shvatanju je nije okrnjila. Nikada ništa niti odobravam niti poričem.To bi značilo zauzeti potpuno pogrešan stav prema životu. Nismo na ovaj svijet došli da bismo davali oduška svojim moralnim predrasu­dama. Imala sam petlju i probala i dobro i loše. Oni koji su dotakli moju dušu nisu uspjeli probu­diti moje tijelo, a oni koji su doticali moje tijelo nisu uspjeli da dosegnu do moje duše.

Davno sam shvatila da je život kratak ili isuviše dug da bih sebi dozvolila luksuz da živim loše! Ne ostade mi duša posna,

I zato me sad, poslije predugog ”neizdrža”, zanosna salsa vodi na prvi ”dejt” sa novom, mož­da i konačnom i pravom ljubavi života.

Na Kubu.

U zemlju koja je očarala Hemingveja, pa je upra­vo tamo napisao roman ”Starac i more”.

U carstvo starina i jarkih boja.

U zemlju u kojoj je vrijeme stalo, a muzika i dalje svira.

U zemlju jednostavnih, vedrih ljudi koji cijene i poštuju male stvari, koje su zapravo velike.

U zemlju gdje me sa žudnjom On čeka da u smiraj dana pijuckamo crni rum i dimimo ručno motane ”kubanke”.

Tamo gdje je ljubav i merak i sevdah.

Neko je nekad rekao da je nevolja starosti što ti­jelo vene, a duša još istom strašću cvijeta!

Pa šta i ako opet pogriješim, ako je ”neizdrž” tre­nutni zanos, čeznja?!

”I behar će opa`nuti, i mi ćemo pomrijeti”, kažu stihovi jedne sevdalinke.

Pa nastavlja:

”Snijeg pade na behar, na voće

Neka ljubi ko god koga hoće

A kog neće – nek se nameće

Od nameta nema selameta.”

(Veoma aktuelni i poučni stihovi za neke, no o tome drugom prilikom.)

Dakle, LJUBI, VOLI, MOLI ili LISTAJ, CVIJETAJ, BLISTAJ!