in

PROBUDI ME (odlomak iz romana “San u kamenu”)

PIŠE: ANA KOS
FOTOGRAFIJE: BLAŽENKA BABIĆ

Sve ga je ponovo vraćalo na dan kada je, po ko zna koji put, poželeo da zauvek zatvori vrata ove kancelarije. Rad bez kraja, borba s mahinacijama, rat za pravdu… Bilo je to suviše za njega. I trajalo je predugo. Kako biti pravnik u bespravnoj državi?

Mislio je da nikad neće mešati posao i privatni život, a sve češće je hvatao sebe kako, u sred druženja s dečacima, razmišlja o nerešenom, nezakonitom aktu koji je ostao na stolu. Zakon je postao prepreka za sticanje bogatstva koje je bilo tu, na dohvat ruke… On je postao prepreka, znao je.

Zašto nije otišao čim je shvatio?

Zašto se nije setio njene topline i osmeha njihovih dečaka… tamo u liftu?

Zašto je bio slab?

Ili to, ipak, nije slabost?

Možda suviše opravdanja pronalazi za sebe?

Možda je, jednostavno, trenutak strasti bio jači od svega što je do tada imao?

Jači od poslednjeg sastanka na kome je, napokon, izneo sve ono što se godinama taložilo u njegovim mislima. Na kome je, napokon, podneo ostavku, oslobodio i sebe i svoje kolege. Na kome ga je prekinuo zvuk telefona i njen zabrinut glas.

– Hej, gde si ti? Čekamo te s ručkom. Supa se već hladi…

Možda je to bio razlog.

Baš ta supa koja se hladi. Supa koja godinama mora da se jede vruća… a nikad je ne želi, jer čezne za samo jednom kašičicom slatkog. Slatkog od snova.

Prekinuo je ubeđivanja kolega da ostane, prekinuo njihove priče o drugačijim vremenima.

Možda su oni, pomisli, zaista, ljudi budućnosti. Možda bi i sam trebalo da bude takav. Možda će njegova deca postati takva…

Požele da bar jednom ode kući bez pomisli na posao. Ustade i odlučno zatvori vrata za sobom.

Pokušaće da stigne tu supu dok je još vruća… Možda, topla… ili, mlaka… bar.

Sa istom odlučnošću zatvori i vrata lifta kada je ušao.

A tamo je već stajala ona i obraćala mu se odnekud poznatim glasom, i on oseti kako taj meki sopran lomi i poslednje parčiće realnosti, i njegova boja magli i poslednje senke svesti.

Morao je zaustaviti taj glas.

Samo je to hteo kada se nagao k njoj.

A onda… onda ne zna kako i kada su seknude postale večnost. Kako i kada ga je zgrabio kovitlac strasti, oslobađajuće energiju koja briše sve.

Nije znao da li je krivo to telo kao izvajano… ili užaren pogled… ili neki nejasan, zvuk od koga mu se učini da se vreme prelomilo… ili je, ipak, negde u slutnji bio svestan da je to samo običan trzaj lifta koji staje. I nije shvatao čiji je to prst, njegov ili njen, na okruglom crvenom STOP. I pitao se da li su oči samo želele, ili su njene gole, duge ruke zaista klizile ka njemu. Mame li ga ili se nude?

A, ipak, sve je bilo nevino kao san. San o ženi koja ima moć da zaseni stvarnost i pruži mu tu dugo željenu kašičicu slatkog. San o ženi koja se predaje lako kao dah, i on halapljivo nestaje u njoj, plašeći se da se ne probudi, sam… nad gomilom nerešivih akata… nad tanjirom hladne supe.

A onda je i to nestalo. Progutao ga je neodoljiv, lud ritam. Sve u njemu je živelo za još jedan zamah… i još jedan… i samo još jedan… I više nije bilo važno da li je samo san… ni šta ga čeka na javi…

***

Priznao je Kseniji iste večeri.

Dok su dečaci bili na treningu, a ona mu prilazila s osmehom, držeći u ruci dva koktela, u dugim, uskim čašama koje su nekad davno zajedno birali. Gledao je u ivice stakla koje se caklilo od kristala šećera, u prozirne kolutove limuna… u njene ruke… isto onako gole i duge. Neka nepoznata požuda isijavala je iz tela u crvenoj haljini od milujuće svile, haljini koju nikada nije video na njoj. Plamena kosa, rasuta po ramenima zvala je njegove dlanove i on pomisli kako odavno nije primetio koliko je lepa i koliko je srećan što je ima, i kako ne ume da živi bez nje, i htede sve to da joj kaže, ali su usne oblikovale neke druge reči:

– Prevario sam te… danas.

– Prevario sam te danas… Prevario sam te danas…

Odjednom je brujalo, u nekim raštimovanim notama, sve oko njih i zatrpavalo ga bolom bez kraja, ali nije mario. Ne za sebe.

Da li te reči, kao u ludilu ponavlja on, pitao se, ili se one kao eho odbijaju o zvuk stakla što se zvonko rasprši na sve što su godinama stvarali.

Povrediće je, uplaši se! Zaparaće joj nežnu kožu oštre ivice njegove izdaje i nikada se više neće tako cela belasati u njegovim očima punim želje… neutoljene.

A ona se nemo saže nad tim krhotinama sna.

ŠTA MISLITE?

100 Poena
Upvote Downvote

STRPLJENJE & SAOSEĆANJE

KAKO JE BITI U #UNJENOJKOŽI? PRESUDNA PODRŠKA OKOLINE ŽENAMA U MENOPAUZI