PIŠE: JELENA MARTENS
Hoćeš da pišeš o odvažnosti, upitala je, umjesto “Dobro jutro kako si?”
Ja sam se negdje preko okeana tek budila u izgužvanoj posteljini, raščerupana i krmeljiva.
Ne stigoh ni da odgovorim kako treba, ni da se istinski obradujem njenom glasu, a Egoina koja se dotad očigledno pretvarala da odumire da bi mi udovoljila i prevarila me da sam postigla cilj, a ona nastavila da mnome vlada – e, ta Egoina poskoči od dragosti, natakne ogromnu krunu na glavu i, molim te lijepo, pristade na dogovor sa Miom, bez ikakvih konsultacija sa mnom.
Naravno da ću pisati, o tome znam ponešto, izgovorih u njeno ime i pritom pocrvenih od njene očigledne lažne skromnosti. Polumrtva Egoina, odjednom živnula, sjela mi na glavu kao na tron i čeka esej o odvažnosti – sopstvenoj. Odnosno, čeka esej o Sebi, u kojem se njena odvažnost prepoznaje i veliča.
Ti si najodvažnija žena koju poznajem, čitav tvoj život je zbir odvažnih koraka, po tome si uvijek odudarala od drugih, šapuće mi slatko na uho Egoina, grebucka umilno po ranici da mi bol opet bude bliska.
Ona bi da izlistam sve situacije gdje je žrtvom bila i gdje ju je upravo odvažnost i izdvajala i spašavala. Ja neću takav tekst da pišem. Ona bi da je odvažna po sebi, ona bi da je oličenje odvažnosti, neovisna od konteksta.
Kad dovoljno dugo ćutimo pred praznim listom papira i Egoina se uplaši da ću odustati od teksta i pokazati se, na njenu sramotu, kao krajnje neodvažna osoba koja se ne usuđuje govoriti o onome za što je bilo potrebno mnogo odvažnosti, s lakoćom i određenom prepredenošću, ona se pretvara da je odustala.
Šta uopšte znači biti odvažan, mrmlja sebi u bradu i glumi nezainteresovanost. Sada je bacila udicu filozofu, čeka da se upecam. Ja se često i lako upecam, uvijek na isti mamac. Samo sada to znam.
Šta ti misliš, pretvara se da joj je do mog mišljenja stalo, a ja se pretvaram da ne znam da nije, ali pazim da se zbog toga ne osjetim odveć važnom.
Je li neko odvažan zato što je od važnih ljudi, naprosto je od nekakvog važnog kova ili odvažnost ima kakve veze s vagom i vaganjem, kao odvagati, pa se odvažiti, u smislu donijeti nekakvu odluku.
Da li je odvažan onaj koji je odvagao, pa odlučio da ide u pravcu veće dobiti, takoreći zagarantovanog uspjeha, ako tako nešto postoji. Nije li odvažnost dobro proračunati rizike i uvijek odvagati tako da si na dobitku, iziritirana je Egoina mojim neučestvovanjem, pa nudi, njoj očiglednu, definicuju odvažnosti.
Reci nešto, moli me. Kad ćutim i posmatram je, to je čini nesigurnom. Ako ćutim i posmatram je i pri tom se osjetim nadmoćno zbog toga, ojačam je. Moram da pazim kako ćutim i gledam je.
Da li je u odvažnosti sadržana ideja da je donošenje odluke bilo teško i uključivalo nekakvo vaganje, pa da je i odluka odvagana kada se napravi, iako su nepovoljne okolnosti ili povelika neizvjesnost, opasnost čak… Nije valjda da to ponekad može i da podrazumijeva činiti u korist većeg dobra i…
Oh, kakve mi to samoubilačke misli nailaze, pomisli Egoina i okrivi moju ćutnju.
I da li je uopšte važno biti odvažan, pita me Egoina, trepće naivnost ubrzano i uvjerljivo i ne vidi sopstvenu ogromnu krunu na glavi, niti da je ja vidim. Smiješna je na burleskan način. Ništa manje opasna zbog toga, ući će u ovu priču po svaku cijenu, već vidim… sve sa nakrivljenom krunom.
Posmatrač želim da budem.
Molim te, bar dodaj da je za to potrebna velika odvažnost, bilo je posljednje što je Egoina šapnula pre nego što sam završila tekst.
Ne moram.
