PIŠE: SANELA SALTAGIĆ
Opet ću naći opravdanje za svoju nepromišljenost. Ovaj put su to cigarete. Zao čas da se ostave.
A obećala sam si da ću držati jezik za zubima. Da ne moram baš uvijek ja da istjerujem pravdu, da budem jurišnik na bunker i zalud poginem.
I izginuh, opet. Zalud.
Okrenuh se u zanosu borbe, kad iza – niko! A ispred nepokolebljiva šefica, očiju svjetlucavih od bijesa i s osmijehom moćnika. Ne volimo se, ali se cijenimo. Odmjeravamo snage, ona pronicljivo, ja srčano. Bira riječi i sikće ih poluglasno. Dozvoljavam da iz mene gromoglasno provali bujica misli… i gubim… dostojanstveno, ostavljajući ego, masku svoje samozaštite, po strani. Problem nastaje kada ego počne da te štiti od ljubavi i istine.
Ko tebe mrakom – ti njega zvijezdama!
”Bravo”, šapnu mi anđelak s lijevog ramena.
”Glupačo”, čuh vražića s desne strane.
Uostalom, zar “In the name of love”, legendarna stvar U2, nije posvećena Martinu Lutheru Kingu, borcu za ljudska prava američkog crnačkog stanovništa?!
“One man come in the name of love
One man come and go
One man come, he to justify
One man to overthrow”
“Prvobitno je tekst bio posvećen Ronaldu Reganu, Bono kalkulant“, čuh vječitog cinika s desnog ramena.
“Svejedno, važna je konačna dobra namjera”, odgovori utopista s lijeva.
Ništa, skuhat ću si čaj i izlizati rane poslije izgubljene bitke na papiru. Da, starog sam romantičarskog kova, piskaralo.
I dok se vrelo puši iz šolje, moja diva od jelke, još neraskićena, šepuri se u svojoj eleganciji, a zvuci modernog “Bolera” – ”The heart ask pleasure first” me polako opuštaju.
“Volim zimu”, šapnu anđelčić. I ja. Zažmurim i vidim nasmijanu baku kako sipa rum u čaj od specijalnih biljčica, koje sem divnih, deskriptivnih imena imaju i različite moći iscijeljenja.
Pitam se koja travka iscijeljuje dušu, dok sa guštom zabijam zube u sočni kolač sa cimetom.
Šta je sve ta topla duša izdržala u ime ljubavi? Rat, bolesti, nemaštinu, smrt dragih. Očuvala buljuk djece požrtvovano. Bez žaljenja, kukanja, kajanja. Moja heroina. Užasno nedostaje.
Potreba za dimom cigarete jača je od volje da se one ostave.
Izlazim u noć. Sve svjetluca, što od snijega, što od neskinute novogodišnje rasvjete.
”Upozorenje, migrena na pomolu od blještavog treperenja”, glas naprasno probuđenog vraga što uživa u mirisu cigarete.
Gazim dubok, suh snijeg, škripi pod nogama. Volim taj zvuk.
”Hmm… tako je škripao i one noći ´92 kada si pratila koleginicu s faksa kući poslije navodnog spremanja ispita, a sve vrijeme ste brbljale o frajerima”, promrlja on.
Istina, nikad ljepše zimsko veče, a nikad jači predosjećaj zlokobnih vražjih poslova koji su pred vratima.
”Ne mješaj nas u vaše rabote, vi ljudi ste sve to zakuhali, a kad zaškripi pozivate se na Boga i ostale nebeske službenike”, reče vidno iznerviran. ”Vražje čizme ne škripe.”
I ne položismo taj ispit nikad. Položismo cvijeće na humke kolegama i prijateljima.
Zapravo ne volim zimu, decembar, januar, februar. Podsjeća me na civilni rat sa sve lažnom krilaticom ”U ime ljubavi”. Prema Bogu, naciji, državi. Prema bližnjem svom. Loši ljudi se uvijek udružuju, sva njihova moć počiva na tim klanovima. Oni plemeniti, mudri, osjećajni, uglavnom su usamljeni.
U ime ljubavi, došao je na svijet jedan mali plavi, lijepi dečak kom sam se radovala do ludila. Nisam ga se stigla naljubiti, namirisati. Zaspao je zauvijek. Hladno je bilo, zima.
Zima je bila i kad su mi djevojčice rekle da se više ne smijem kao prije i da kad on uđe kao da tamni, teški oblak uđe. I tako je nekad ljubljeni postao bivši.
Ah, nisam valjda skuhala čaj od onih trava koje se zapravo uvijaju u rizle i puše?!
Ne pušim u svom domu, posvedila sam se, što reče moja divna kuma Irena, koja mi je jučer poslala poruku i silno me obradovala, jer ne čusmo se skoro. Viđamo se rijetno. Ipak znamo gdje se imamo i to je oduvijek i zauvijek. Ona je ”in the name of love” prošla kroz golgotu, emotivnu i fizičku, da bi zaokružila svoj svijet donoseći prekasnu djevojčicu u svojim zrelim godinama.
Kao i moj divni prijatelj Boban koji je sagorio u borbi za ravnopravnost manjina, a u ime ljubavi i zbog ljubavi odselio miljama daleko gdje da je upravo ta ljubav izdala. On je i dalje ratnik svjetlosti. Piše poeziju i za njega ne postoji nemoguća ljubav. On ne dopušta da ga obeshrabre šutnja, ravnodušnost ili odbijanje. Zna da se iza ledene maske koju ljudi nose krije vatreno srce. On neumorno traži ljubav.
Ja sam, pak, odustala. Jer biram pogrešne. Jer pravi ne biraju mene.
U opciji da mi se neko uneredi na tepih ili u život, biram ovo prvo. Zato imam moju Mimi, maltezerku. Moju pahuljicu, moju snjeguljicu, vanilicu moju.
Vjerujem da je za moju nesnađenost u ljubavi kriva opčinjenost historijskim likovima i pričama o Samsonu i Dalili, Cleopatri i Marko Antoniu, njihovim bitkama, ratovima i žrtvama u ime ljubavi.
”Nije čudo što te vole oni što rade natalne karte, horoskop ti je skroz sj..an, je l` ti uopće dobro samoj sa sobom!?”
Već se grohotom smijem njegovoj nježnoj grubosti, dok se mila anđelčica zadovoljno smijulji s odobravanjem na moje psihotične promjene raspoloženja.
”Pusti je, vidiš da se dobro snalazi sa svojom dualnom prirodom, šta bismo mi radili da nema ovakvih polusnađenih duša, dragi moj zločesni prijatelju?”
”In the name of love
What more in the name of love”, ori se njihov duet.
Pridružujem im se
“Free at last, they took your life
They could not take your pride”
