PIŠE: ADI MUSLIĆ
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
Neka sam ga pozvao! Nakon toliko godina, koja riječ da se progovori! Pa ostali smo na lijepim riječima! – “Šta će on meni reći kada me vidi? Šta ću ja njemu?” – vrtile su mi se misli po glavi dok sam hodao. Vidi me! Vidi me kako sam lijep! Nasmijan sam! Nasmijan i sretan! Imam odijelo! Imam kravatu i nove cipele! I nove naočale! I šešir! Trebam se sresti sa Damirom, poznanikom iz svog starog, sumornog života. Života, onog prije rađanja. Hodam ulicama grada kao najjači čovjek na svijetu! Vidi me kako bacam hod! Ulazim u kafić, pravo pred njega. Pravo pred njegov stol na kojem su ponosno stajale šoljice kafe. Gledam ga u oči. Gleda me u oči. Nisam stigao ni čestito ruku pružiti, niti mu se osmijehnuti, dok me on odmjeri i ošinu pogledom, pa izusti sebi u bradu, onako jednostavno i ljudski – “Majko draga, kako si se ti promijenio…” – Trenutak tišine. Gledam ga i pružam ruku sa riječima – ”Kako mi je drago da te ponovo vidim!” Sjedam nasuprot Damira, pratim njegov pogled i pokušavam reći nešto da razbijem ovaj led njegovih misli i pogleda, dok me prekidaju njegove riječi – “Slušaj, sjećam te se vrlo dobro. I sada, vidim ovo. Ovo nešto drugo. Ti više ne pripadaš mojim sjećanjima. Nemoj meni toga. Znam da se ljudi ne mijenjaju. Ali s tobom… Šta ti se desilo?”
Pogled mi se zakova na šoljici kafe, dok su me njegove riječi nosile po sjećanjima. Sjećanjima suza, tuge, padova i ponora, pa mu odgovorih – “Ne znam kako će ti zvučati moje riječi. Možda ćeš se i smijati. Vatra pročišćava. Suze čiste dušu! Strahovi lašte oklop. Strah je prva stepenica ka odvažnosti. Paranoja je prva stepenica ka hrabrosti! Jao, da sam znao tada ovo što znam sada! Pa da mogu, sada bi se vratio u prošlost, samo da zagrlim malog proplašenog, tužnog sebe, da mu obrišem suze i kažem da je ono što je tada proživljavao bila blagodat i prva stepenica promjene!” Damir me prekida razjapjenih usta – “Ma ti si lud! Kao da ti je drago što se ono desilo! Kao da ti je milo što si bio uništen iznova i iznova! Pa sjećam te se, idiote jedan!” – Pružam ruke prema njemu i nastavljam sa očima cijelog kafića na sebi – “Ponor i beznađe mi se moralo desiti! Dar nebesa običnom, uplašenom meni! Da se nije desilo, ostao bih ono što sam bio, figura bez sadržaja, a puna očaja!” Damir zapali cigaretu i odgovori – “Vrištao si i psovao svemir, mrzio si i svemir i sebe, ljude oko sebe, ljude koji su te voljeli samo da bi te zbog toga svemir toliko i tako bogato nagradio! Logike nigdje na mapi! Kome ti…” – Nasmijao sam se, pa prekinuo Damira – “Duboko vjerujem da svemir ne priča našim jezikom, nego sluša pjesme našeg srca, ne naših jezika. Svaka moja psovka, svaka moja mržnja svemira je bila očajničko preklinjanje za promjenom ispričana jezikom, a poslata srcem, preko poštara boli i patnje! Toliko jako, toliko ludo, kao kakav manijak svemir me je doveo do ponora! I to sa osmijehom! On se smiješio dok sam ja plakao i pitao zašto! Kako mu je drago bilo!” – “Ajoj, sjećam se!” – prekida me Damir i vrisnu u smijeh – “ To je bilo onda kad si samo nestao. Kao da te zemlja progutala, čovječe! Od tad ja tebe više nisam ni vidio. Ni ja, niti bilo ko drugi od stare ekipe! Jeste, tako je!” – završava Damir i smije se. Trenutak obaranja pogleda i gorkog sjećanja, pa nastavljam – “Sjećam se. Sjećam se da sam te noći ležao u kadi i plakao dok se voda iz tuša polivala nada mnom. Mrzio i kleo svemir što me onako nasmijano vodi do ponora, kao kakvu ovcu! Hiljadu zašto! Zašto se ovo meni dešava? Da li je moguće da se ovo samo meni dešava? I nikome više! Jeste samo meni, jer samo mene svemir mrzi i mrzim i ja svemir, to je to što imam od života, to i ništa više, samo da bi nakon toga shvatio koliko postoji ljudi koji sve to preživljavaju, koji su sve to preživjeli, i bolje i gore od mene! Svako na svoj način. Svako u svojoj borbi. Svako sa svojim oružjem! Svako nad svojim ponorom. Svako sa svojim svemirom. I ne bih se promijenio da me svemir nije doveo do samog kraja očaja, do raspadajuće litice nad ponorom užasa, gdje svaka suza boli kao konac kroz dušu, do neba i nazad! I tu me svemir samog ostavio! Ostavio me, Damire! Ostavio i otišao! Tada sam ga proklinjao što je otišao, a sada vidim i zašto je otišao! Pa otišao je da dovuče još jednu dušu, da oprosti i blagodari još jednom! I još jednom! I još jednom! I tako do kraja vremena! Bio sam tu sam sa sobom! I tu sam našao blagoslov! I tu sam našao promjenu! I tu sam shvatio zašto se svemir smješkao sve vrijeme dok me vodio i vukao do tamo, iako sam se mlatarao i rukama i nogama! Smješkao se zato što me volio! Volio me kao dijete rođeno! Da bi me stvorio opet, morao me uništiti! Da bi mi sagradio dušu opet, svemir mi je slao nevolje, nevolje da bih plakao, jer morao sam suzama istjerati staru dušu iz sebe! Toliko jako me volio da me vodio na jedno, jedino mjesto koje je stvorio za ozdravljenje nas običnih smrtnika! To mjesto je tako odvratno! I smrdi! Ko bi rekao da je stvoreno sa toliko ljubavi prema nama? Volio me tako jako i tako duboko da mi je dao šansu za promjenom na jednom i jedinom mjestu nad kojem se čovjek mijenja – nad najružnijim, najodvratnijim ponorom koji jede dušu i drobi ljudsku sreću! Ko bi rekao da je izvor spasa, čistilište duše i dah svemira takav? Vidio sam čistilište, bio sam tamo, zajedno sa hiljadama duša! Znaš kako je tamo? Tamo kada staneš, zajedno sa svim drugim ljudima, sa svim drugim pričama, sa svim drugim borbama, dobio si ono što si želio! Ono za čime si plakao i vapio! Novu dušu, novi pogled! Promjenu! Kosmički oprost! Milost svemira lično! I kako ona nastaje? Šta je prvi znak? Tvoje opiranje! Nevjerica i čuđenje! Detalj, tako mali, tako neprimjetan izleti kao kakva prelijepa vila iz ponora, doleti do tebe, legne u srce i napravi okidač tvog života. I ta vila je bila jača od mog opiranja! Bila je tako mala, može u džep stati, a opet jača od moje nevjerice! Dovraga, čak mislim da sve te vile i žive tamo! Svemir im je dao život samo na ivicama ponora, sa misijom, da u rukama čuvaju poklon! I to znaš kakav poklon! Jedva se vidi kako je mali! I one ga svojim ručicama čuvaju, pažljivo, majčinski, strpljivo čekajući svoje suđene figure beznađa! One kojima je suđeno da dobiju takav poklon! Velika je bol. Nezamisliva! Dok vila otvara tvoje srce da ti stavi poklon svemira u srce! Vrištiš! Ti hoćeš da je napadneš, ti hoćeš da se odbraniš, ali tvoje ruke prolaze kroz nju. I noge. I pesnice. I laktovi. I glava! Samo jedna stvar za nju postoji, a to je tvoje, moje, naše, njihovo srce! I onda, trenutak predaha, pa osjetiš toplinu. I osjetio sam je. I ja i svi ljudi koji su stajali tako blizu ponora! Još pružaju glave preko, da vide koliko je duboko unutra! Takva je kiša padala tamo! Kako koja kap udari u tebe, imaš osjećaj da će ti razjesti kožu i pojesti kosti! Pljusak boli! A zašto je bio tamo? Pa čistio nas sve! Zašto je boljelo?
Zato što je pralo svo zlo u nama, koje se tako lijepo zaljepilo za naša tijela i crpilo energiju duše! Vile su lijetale od duše do duše, od srca do srca, tako žurno, kao da moraju svako srce otvoriti u trenutku! Čuješ zvuk njihovih krila, kao zvuk ključeva dok se igraš s njima! Onda osjetiš osmijeh, pa ti oči zaigraju! I meni i svima oko mene! U trenutku okidača, u trenutku poklona vile, vidiš čovjeka koji je stajao blizu mene, sa svojim borbama, sa svojim tugama, kako uzdiže glavu, oči mu zaigraše, a srce napuni toplinom! I tu sam se promijenio! I ja, i svi oko mene. Tu smo postali. Izašli iz šupljih figura, izašli iz tijela haosa i terora! Izgazili svo zlo koje je kiša saprala! Digli ruke svemiru i pogledali! Novim očima! I tu smo postali ono što sam danas. Ono što su i oni danas! Heroji, preživjeli Eidoloni pobjede koji su upoznali sreću, cilj, ostvarenje! Preživjeli Eidoloni, metaljudi koji su vidjeli daleko više od ovoga svijeta koji mi pokazuje tričarije! Preživjeli Eidoloni koji su prestali hodati između svjetova, jer su otkrili svoj svijet! Otkrili svoj mir, ljubav, osmijeh! Imaju i ordenje, sjećanja na život prije toga! I to ordenje se sjaji! Sjaji da bi se svaki dan sjećali! I šta su postali danas? Gdje su danas? Svuda oko tebe! Kako ćeš ih prepoznati? Prepoznat ćeš ih po karakterističnom hodu, po drugačijem načinu razmišljanja, tako drugačijem da ćeš teško razumijeti neke njihove riječi, prošištat će pored tebe, po dubokom pogledu, tako dubokom kao da nije sa ovog svijeta, po osmijehu Eidolona!” – Damir me gleda. Ugasi cigaretu, pa upita -”Konkretno, šta je glavna karakteristika takvih Eidolona?” – Nasmijao sam se. Siguran sam da svi ljudi u kafiću već misle da sam otišao s mozgom. Spustio sam šoljicu kafe i odgovorio Damiru – ”Da ti citiram jednog od Eidolona, u trenutku kada je govorio jezikom ljudi. Rekao je – to su isti oni koji više cijene ludo srce nego zdrav razum, oni koji žive da bi pokušali, pa makar ne uspjeli!”
