GRAD NA OBALI ŽUTOG MORA

PIŠE: SANJA SEVO
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE

Ne znam kad se to desilo. Kad je to radovanje, to uzbuđenje, to maštanje, to nedostajanje postalo tako snažno da se može nazvati ljubavlju? Ljubav prema putovanjima. I kad je ta ljubav, ta želja za otkrivanjem svijeta, postala toliko izražena, toli­ko očita da je postala prepoznatljiva kao dio mog identiteta?

Možda kad me život poveo nekim putevima koje nisam birala, koji su me dovodili na destinacije o kojima nisam maštala i u situacije koje nisam planirala. I dok sam tražila puteve i izlaze u lavi­rintu života, ukazali bi se, nekad, nekako, i neki putevi koji su vodili u drugi i drugačiji svijet. A ja sam, kao da pratim svjetleći znak, bez dvoumlje­nja i sa radošću hrlila ka svakom tom “EXIT”-u.

I nikad se nisam pokajala, nikad razočarala. Za­ista, možda je i čudno, ali evo ne mogu se sjetiti nijednog putovanja koje bih pamtila kao razoča­ranje, promašaj, neprijatnost. Vjerovatno je do­prinijela tome i moja osobina da se, kažu, odu­ševljavam koječim… Ja bih rekla da u koječemu vidim ljepotu i pronađem radost, pa ispunjena tom ljepotom, radošću zračim. Sa ushićenjem opisujem, sa žarom objašnjavam, sa zadovolj­stvom fotografije pokazujem. Zahvalna na sva­koj prilici da budem dijelić tog svijeta i srećna što to iskustvo mogu podijeliti.

Tek, svaki odlazak u taj novi i nepoznati i baš zbog toga tako očaravajući, uzbudljivi, zavodljivi svijet, donosio je radost, svaka najava novog pu­tovanja prijatni nemir.

A moža nije (samo) do svijeta, možda je do mene. Možda je za to, ipak, kriva nemirna energija Vo­dolije? “Baš kao nebo i voda sa kojom je Vodolija povezana, plava predstavlja širinu i pruža nesme­tan protok ideja, razgovora, eksperimentisanja svojstvenih nemirnoj energiji Vodolije”, pročitah nedavno. Ne marim mnogo za horoskop, ali ovo mi se dopalo. Prepoznah se. I zaista, prisutna je često neka nejasna misao, neodređena vizija be­skrajnog plavičastog prostora, nedefinisana sli­ka neba i mora, valjda. Pri pomisli na putovanje, rodi se u trenu i proleti kao treptaj ta ista misao, osjećaj, šta li? I koliko god me raduje svako otkri­vanje svijeta i svih njegovih čuda, voda i mjesta “obilježena”, blagoslovena vodom, za mene ima­ju posebnu privlačnost. I uvijek moji susreti s vo­dom imaju poseban intenzitet, daju mojim puto­vanjima posebnu dimenziju, zauzimaju u mojim sjećanjima posebno mjesto.

PLAVO ŽUTO MORE

Prije dvije godine, život me odveo u Kinu. Ooooo, tog uzbuđenja! Kao nikad ranije i ne samo zbog dalekog puta, čarobne destinacije… ali to je već neka druga priča, o nekoj drugoj ljubavi. Jednog kišnog proljećnog dana stigla sam u grad na obali Žutog mora. Sivilo toga dana, umor od pu­tovanja, upoznavanje sa mojim novim domom i ponajviše iščekivanje susreta potisnuli su intere­sovanje za okolinu. A onda je osvanuo novi dan i mamljena svjetlošću sunčanog dana, izađoh i krenuh u otkrivanje novog, nepoznatog svijeta. Kako jasno pamtim, gotovo da osjećam ushiće­nost otkrivenim već na prvom koraku… tu, preda mnom, plavilo se Žuto more! Ni pomislila tad ni­sam da krenem ulicom, ni lijevo, ni desno, već, kao omađijana, pravo, samo pravo, u susret vodi i nebu koji su se tamo negdje u daljini spajali u jedno.

I odmah sam znala da ću se zaljubiti u taj grad. Blještavi, rascvjetali, sa tri strane morem za­pljuskivani Qingdao. Mogla bih o njemu pričati satima, ispisati stranice. O gradu ogromnom, a sigurnom i umivenom, futurističke arhitekture, istočnjačke tradicije, neočekivane germanske ostavštine. Ali more… davalo mu je u mojim oči­ma posebnu privlačnost, davalo je mom življenju u njemu posebnu čar.

Svaki dan provodila sam uz more. Odlazi­la mu sa zahvalnošću, i kad zaplavi, sate i sate provodeći s njim, i kad posivi… obišla bih ga, javila mu se bar. Koliko sam vreme­na ”izgubila” gledajući na pučinu, dočeku­jući i ispraćajući talase. Gacala sam bosa po vlažnom pijesku, crtala srca, ispisivala imena, tražila školjke, djetinjila. Šetala kroz vodu duž kilometrima duge Shilaoren pla­že, trčala kroz talase, vježbala u moru sa elanom koji nemam na kopnu. Plivala i gdje je pisalo zabranjeno. I posmatrala. Priroda, istorija, arhitektura, hrana, sve je tamo, u toj dalekoj zemlji, privlačilo moju pažnju, izazi­valo mi čula, ali stalni objekat mog intereso­vanja, neprestani pokretači moje znatiželje bili su ljudi.

Tu, uz more, najčešće sam bila sama, a opet, nikad usamljena. I oni su bili tu. Ne­kad tek poneki usamljenik u šetnji, zalu­đenik i zaljubljenik poput mene, dosljedan uprkos gustoj magli navaljenoj na more, nekad šarolika grupica koja posvećeno, uz muziku, izvodi skladne pokrete qigonga. Ri­bari zaokupljeni sređivanjem svojih drvenih čamaca, ljudi, iz daljine činilo se djeca, sa kanticama, pognuti u potrazi za školjkama, račićima, algama, gastronomskim delicija­ma. Zaljubljeni parovi, valjda svugdje slični, i oni tek vjenčani, nakvašenih vjenčanica i nogavica, strpljivo pozirajući za obavezno fotografisanje na plaži. Trkači, vježbači, po­neko s maskom, kako diše, pitala sam se tad. Poslovni ljudi, na pauzi možda, ili služ­benom putu, koji ih je doveo u ovaj grad na moru. Šetači pasa… zar su Toi pudle jedina rasa u gradu, koji, by the way, ima javne toa­lete za pse? Mladost u akciji ili ljenčarenju. Djeca puštaju zmajeve za vedrog, a vjetro­vitog vremena, prave kule od pjeska, pone­kad dodirnu vodu. Porodice, djeca i mama, prostirka, hrana i baka, vikendom još šator­čić i tata. Kako dolazi ljeto, prostirki i ša­torčića je sve više, ljudi i previše. Tu su, uz more, u more ne ulaze. Tek poneko zagazi, ne pliva, takoreći, niko. Meni su se čudili, čudila sam se i ja njima. Posmatrala sam ih. Proučavala, upoznavala, tu kraj mora. I fotografisala, diskretno. Posmatrali su i oni mene. Prilazili. Fotografisali i diskretno i in­diskretno, bez pardona, što bi se reklo. Ali dobronamjerno.

Obostrana dobronamjernost u želji i iz po­trebe da upoznamo ljude sa kojima se teš­ko razumjeti riječima, lakše osmjesima, da upoznamo njihov svijet drugačiji od našeg. I tako putujući upoznajemo svijet, ali i on nas. Pričajući o putovanjima, upoznajemo i druge s njim. I u toj interakciji, prenoseći tu luč spoznaja, saznanja, razumijevanja, po­vezujemo se još intenzivnije sa svijetom, sa drugima, i sa sobom samima. Dragocjeno.