PIŠE: TANJA PIKULA, AKADAEMSKA SLIKARKA
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: JOVAN VIDAKOVIĆ
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
Postoji svijet koga nema na mapama, nije ucrtan ni u jedan atlas, nema ime ni koordinate. Misteriozan je. Nekad su u njemu preovladavali bajkoviti predjeli, fantastična bića, prinčevi, princeze, a našla se i poneka zla maćeha. Danas je malo drugačiji, nije baš toliko bajkovit, a prinčevi su skoro nestali.
Ali i dalje je tu, i u njemu postoji onaj isti žar i ljubav iz djetinjstva. Odem li u taj svijet, shvatim da, uprkos svim životnim iskušenjima, ti osjećaji su u stalnom cvjetanju i svježini.
Želja i traganje za nečim fenomenalnim i nadčovječanskim, taj sopstveni univerzum u kojem nema granica, daje mi slobodu izraza i misli. On želi da dišem, da vjerujem sebi i sve pretvorim u magiju. I magija se desi… nevidljivo dobija formu, muziku, priču… toliko je puno istine da postaje sveto.
U tom bezvremenom prostoru sve je moguće. U njemu žive ljudi koje volim, nepoznata lica, oživljeni likovi iz knjiga… svi su tu, ogoljeniji i žive na svojim planetama koje ponekad posjetim, jer čovjek je potreban čovjeku.
To je svijet života, boja, oblika…
U njemu nema buke, jer neke istine ne traže buku, samo prostor da budu izgovorene.
U tom prostoru nastaje slika, kao potreba… ona me vodi, čini srećnom, rastužuje, daje mi snagu i odjekuje u meni. Njome otvaram vrata svog univerzuma i dopuštam beskraju da progovori kroz nju. Jer najvažnije stvari ne mogu se izmjeriti ni vidjeti do kraja.
Na njoj nije ništa izmišljeno, nego otkriveno neprestanim kretanjem kroz univerzum, skidanjem svih emocionalnih slojeva, očišćenih od svega što je prolazno i suvišno. Tim kretanjem istražujem svoje biće, svoja previranja, svoje granice… i svaki put kad pomislim da sam stigla do kraja, pojavi se nešto novo, neotkriveno… i zauvijek ostaje tu.
Moj univerzum nije savršen, naprotiv, haotičan je i nepredvidiv, ali ja u njemu trajem. On nije mjesto bijega, već susreta, slobode, radosti, tuge i molitve. To je mjesto koje ne traži da skrivam svoje pukotine, mjesto gdje pronalazim dijelove sebe koje sam usput zaboravila, gdje se nevidljivo pretvara u opipljivu stvarnost. Taj kosmos raste zajedno sa mnom i čuva sve moje verzije — one koje sam nekad bila i one koje tek treba da postanem. Tamo još uvijek živi dijete koje svijet posmatra širom otvorenih očiju i vjeruje u bajke.
Takav vam je moj svemir!
I onda me pitaju: „Odakle toliko riječi u jednoj slici?”
A ne znaju da je u njoj cijeli univerzum!
