PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: IVICA ARANĐUS
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
Ivica Aranđus je rođen 1964. godine u Tivtu. Srednju školu za radio i TV tehniku završio je 1979. u Doboju. Godine 1986. seli se u Nemačku, a 1992. diplomira na Akademiji likovnih umetnosti u Dizeldorfu, u klasi profesora Michaela Buthea. Tokom svoje karijere, izlagao je na brojnim grupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inostranstvu.
U martu mesecu, u Kući legata u Beogradu, održana je retrospektivna izložba njegovih slika pod nazivom „Fragile“, koja je izazvala veliku pažnju i snažan odjek u javnosti.
Kako se sećate svog profesora Michaela Buthea sa studija i njegovog uticaja na vaš umetnički razvoj, posebno njegove poruke da je prvo važno postati slikar i savladati zanat, a tek potom postati umetnik?
To mi je zasigurno bila jedna od najvažnijih poruka. Ne možete reći da ste pisac jer znate pisati, to je daleko od toga. Ako znate naslikati čovjeka ili konja, vi možete biti dobar slikar, ali kad imate svoj opus, temu i filozofiju, tek tada slikanje postaje umjetnost. To je duhovni i čulni proces.
Profesor Buthe nije dao da slikamo u njegovom stilu, već da tražimo svoju autentičnost i originalnost, svoj rukopis, svoje drame i komedije. Njegov zadatak je bio da nas dobro razdrma i probudi da nađemo sebe.
Koje je doba dana ili noći kada stvarate?
Uglavnom slikam noću, često i do zore, jer samo tada mogu ući u iracionalne svjetove, u intimi koja se stidno skriva od dana. Nekako noć sve povezuje — popa sa bludnicom, filantropa sa mizantropom, sudiju sa prestupnikom, poziciju sa opozicijom, mrtve sa živima, usnule sa budnima. Svjetove koji ne idu zajedno, ali im se putevi ipak prepliću. Čini se kao da noć sve te kontraste uvezuje u jednu cjelinu i da su dio jednog života.
Na vašim platnima pojavljuju se zastrašujuće figure sveštenika i vojnika, ali i prelepe žene — šta te suprotnosti znače i kako utiču na umetničko izražavanje?
Predstavnici moći teže stalno što većoj moći — apsolutnoj moći, a apsolutna moć apsolutno korumpira i vodi u sunovrat. Žensko ima suptilnu moć kao kod Getea u Faustu: „das Ewig-Weibliche zieht uns hinan“ — „vječna ženstvenost nas uzdiže“ — ideal ljepote, dobrote i duhovnosti, snaga koja uzdiže čovjeka ka višem smislu.
Zloupotreba moći i kako joj se suprotstaviti je jedna od mojih ključnih tema. Investigativni novinari daju dobar primjer za tu borbu protiv mraka.
Koliki je uticaj na vaše formiranje imao Dostojevski, posebno parabola o Velikom inkvizitoru u romanu „Braća Karamazovi“, i na koji način su ta filozofska i etička pitanja oblikovala vaš pogled na svet?
Kod Dostojevskog, ekstremna, skoro patološka ličnost genijalca, u kojem se usko prepliću zločinac, svetac i vizionar, ne formira ličnost nego je dovodi do eksplozije.
Legenda o Velikom inkvizitoru je najmoćniji dio ne samo ruske, već i svjetske literature. Pokreće najdublji konflikt koji se vodi između slobode i sigurnosti, Hrista i institucije crkve, istine i ljudskih slabosti.
Inkvizitor hapsi Hrista optužujući ga da je čovjeka preopteretio sa „Slobodom“ i da je crkva tu grešku korigirala i dala mu hleb, čudo i autoritet — to je duboka dijagnoza ljudske prirode.
Čovjek često ne želi slobodu nego olakšanje. Negdje na samom početku, Niče i Dostojevski utemeljili su moju umjetničku ličnost da budem buntovan, tjerajući me da se moje ubjeđenje ne temelji na vjerovanjima nego na empirijskom saznanju.
Da li verujete da figuracija više otkriva ili prikriva istinu i koliko je za vas važna naracija u slici, a koliko atmosfera i emocija?
Sve zavisi od onoga ko posmatra. Neko ne vidi ni ono najočiglednije, a neko u zamahu leptirovih krila prepozna dolazeću oluju. Svaka naracija stvara atmosferu, a ona emociju. Razlika je u tome da li je poruka jačine svijeće ili snažnog reflektora. Što je više svjetla u priči, to je manje mraka za sakrivanje.
Nina Milićević je rekla da ste „slikar neizgovorenih istina“. Kako biste vi opisali sebe?
Rado zavirujem realnosti pod haljinu da bih vidio golu istinu. Istina je uvijek istina, samo je haljina čini nekad ljepšom, a nekad ružnijom. Haljina nas često opčini više nego istina.
Nisu sve istine za priču.
Vi ste svestrana slikarska ličnost, okrenuta filozofiji, istoriji, religiji i društvenim i političkim previranjima, uz snažan osećaj za humanizam. Na koji način kroz figurativno slikarstvo ogoljavate i vizuelno artikulišete brutalnu istinu na svojim platnima?
Slikanje je samo jedan vid artikulacije, kojim se branim od sopstvenog i društvenog sunovrata.
Nekad sam tih, a nekad bučan kao drvo u šumi. Dok raste, niko ga ne čuje. Kad se ruši, pada gromoglasno. Postali smo gluvi za finije i mirnije glasove koji nas upozoravaju na to šta će se desiti. Umjetnik reaguje na lagane impulse — seizmograf registruje nevidljive podzemne vibracije i upozorava nas da delujemo prije nego što nam se kuća sruši na glavu.
Možda me više od socijalno-kritičkih tema pokreće to naše unutrašnje biće i unutrašnja kuća koju vječito tražimo jer nam je to jedina sigurnost i utočište koje možemo imati.
Mi naizgled stvaramo nove kreacije ,,ex nihilo” — naime, to nije ni iz čega. U tom ,,ništa” je previše ,,svega”. Cijeli svijet pulsira iskrom života, to ,,nešto” prožima i povezuje cijeli svijet sa beskrajnim i neiscrpnim bogatstvom, punoćom života i znanja. Iz toga crpim i stvaram — to je u etru. Ništa ne dolazi ni iz čega. Ja svoje slike ne razumijem kad nastaju i kad se bude u meni. Možda kasnije kad se primaknu kraju. Cijeli proces se polusvjesno stvara, ruka je vođena unutrašnjm silama duše koje određuju kako lice treba da izgleda i kada treba da stanem ili da idem dalje. Duša je uvijek sa nama kao najbolji saveznik i prijatelj. Ona je neuništiva, rezilijentna, za razliku od razuma i tijela koji su veoma fragilni.
Retrospektivna izložba „Fragile“ ostavila je snažan utisak i izazvala veliki odjek u javnosti u Srbiji — kako vi danas sagledavate njen značaj u kontekstu svog umetničkog puta?
Reakcija beogradske publike je ostavila snažan utisak u meni. U mojoj biografiji sam zaobišao Beograd, a imao sam intimnu potrebu da se mom nekadašnjem glavnom gradu predstavim. To me je potvrdilo i ojačalo u sebi. Mislim da je sve prošlo dobro. Vratio sam se nazad u Tivat obogaćen novim iskustvom. Vidim da će mi utisci još dugo puniti vjetar u jedra, a kuda će me povesti to ću vam pokazati u nekoj novoj izložbi.
Tema majskog izdanja RYL magazina, „Život po meri duše“, otvara pitanje unutrašnjeg sklada i autentičnosti. Kako biste opisali način na koji ste kroz svoj život i stvaralaštvo naslikali i oblikovali „život svoje duše“?
Živjeti po mjeri duše se odnosi na sve segmente života izbjegavajući kompromise.
Duša je kompas i vi plovite u neizvjesnom pravcu i ishodu. Kao na brodu, ne vidite cilj, ali znate u kom pravcu se ide, bila oluja ili mirno more. Brod je najsigurniji u luci, ali za to nije napravljen. Kad napuštate luku, napuštate i sigurnost. Živjeti po mjeri duše je velika avantura, nije laka, ali živite punim plućima. Živite svoju originalnost i izuzetnost. Moja duša je oduvijek bila u visokoj rezonanci sa umjetnošću jer umjetnost briše sve granice, ne priznaje nacije, rase, religije, ona pruža ruku, pravi mostove među ljudima, miri, liječi, puni srce. Slikanje mi omogućava da stalno budem u kontaktu sa svojom dušom i sa nečim višim. Meni je to najveći blagoslov — stvarati i živjeti po mjeri svoje duše.
