PIŠE: VIŠNJA DRMIĆ
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: UNSPLASH.COM
„Uživaj u putovanju, ne misli na destinaciju“ rekao mi je jedan prijatelj.
Nomad u meni napokon je došao na svoje. Zadnjih godinu dana moj život nije imao one ustaljene i zadane okvire. Odlaskom sa jedne destinacije na drugu, između poslovnih angažmana, upoznavala sam novo okruženje, nove ljude ali i samu sebe. Ja i moj kufer u koji je stao cijeli moj život: važne sitnice poput slike mojih kćeri i nekih uspomena bile su stalni stanovnici tog kufera.
Priznajem, nomad u meni plašio me jer je odbacio sve okvire i hrabro odlazio u nepoznato, zapravo… hrlio je njima u susret. I jednog trena, nomad je postao cijela ja. Svaku priliku, koju sam imala, uzimala sam objeručke, istraživala i preispitivala sa nekom lakoćom za koju nisam ni znala da je imam. Kažu ljudi sa hrabrošću. Nije to bila hrabrost. To je bila sloboda koju sam prvi put spoznala, duboko u sebi. Svaki novi poslovni izazov odvodio me u nečiji svijet u kojem sam ja bila, poput gosta ali i domaćina. Sagledavala sam tuđe živote iznutra, učestvujući u njima i upijajući mudrosti nastale iz životnog puta koji je stajao iza osoba sa kojima sam radila.
Sretala ljude potpuno drukčije, činilo mi se neobične i nesvakidašnje. Sada prebirem po sjećanjima koje mi je donijela ta prošla godina. Kroz ljude i događaje. Slike koje su mi se trajno urezale u moju dušu.
U jednoj od tih slika vidim ženu koja je usvojila djecu. Kada je Mrs. P usvojila prvo dvoje, zvali su je da joj kažu da jedno od njih, ima brata. Usvojila je i njega. Davno je to bilo, prije četrdesetak i malo više godina. Mene je sudbina dovela k njoj. Mojoj Mrs. P.
Sjedili smo oko njenog kreveta, netko u sofi, netko na fotelji a netko na podu. Kao da vidim sada sliku tog velikog dnevnog boravka, kamina i mnostvo slika po komodama i stilskim ormarićima. Zvukovi gitare iz ruku njenog unuka, pogled kroz francuski prozor sa razgrnutim zastorima, na vrt koji je bio njena najveća ljubav, poslije djece. Mrs P je, zavaljena na jastuke u svom krevetu, upijala svakom porom svog bića svaki zvuk, smijeh i pjesmu. Mogla sam vidjeti sebe, kako sjedim na jednom od jastučića iz njene zbirke, rukama obgrljenih koljena, glavom naslonjenom na zid. Upijala sam i ja sve sto i Mrs. P Fa sam samo ispružila ruku, ljubav sam mogla dotaći. Svatko od njih je imao, poput aure, lijepe boje oko sebe, mogla sam ih vidjeti. Na stolicu do kreveta stajala je časa sa njenim omiljenim džinom, njen rucni sat i knjiga koju sam joj citala. Svjetlost koja je dolazila kroz taj isti prozor, prelamala se u časi džina. Zvukovi gitare putovali su od osobe do osobe u toj prostoriji, povezivali nas i odvodili u neku drugu dimenziju. Između zvukova gitare, nizale su se priče i njihovih sjećanja, punih radosti i ljubavi. Bilo je to putovanje u njihovu prošlost. Bilo je to doba nježnosti te obitelji, doba u kojem su se njihovi životi tog popodneva stapali u jedno, poput puno zraka svjetlosti koje su ulazile u jednu točku, Mrs. P. Ulazile su te zrake ljubavi u nju, i davale joj posebnu ljepotu. Mrs. P je blistala bas kako sam zamisljala da ljubav blista. Gledala sam oči te žene. Žene koja je zauvijek ostavila trag na meni. Znala sam da su to njeni posljednji dani. Znali su i oni. Njene oči su isijavale svu ljubav ovog svijeta baš kako ti zadnji dani i zahtjevaju ili zaslužuju. Jednom zgodom, dok me učila kako da izgovaram neke riječi, bas kao profesorica, što je i bila, rekla mi je: „Budi nježna prema sebi, ne samo stroga.“
Godinu dana iza, moj život kao i život mnogih oko mene, promijenio se stubkom. Ne samo zbog novih ljudo i novih priča već i zbog nekih globalnih događanja. Coronavirus. Doba izolacije. Doba kada smo trebali i mogli preispitati sebe gdje idemo, što činimo i da li smo na pravom putu. Imamo li mi svijetlost u sebi.
Rijeci Mrs. P su mi danima odzvanjale u glavi. Otvorila sam kufer i ubrzano prebirala u pretincu u kojem je bilo sve ono što mi je važno. Tražila sam jedan komad papira. Tražila sam odgovore.
Davnih dana napisah spisak želja koje želim ostvariti do kraja svog života. Sada je bio u mojim rukama. Nasmijala sam se na neke poput jesti burek sa srodnom dušom na zidiću u ranu zoru, vidjeti Egipat, jahati konja, meditirati, sponzorirati siromašno i talentirano dijete, osnovati zakladu za Stelu i Lucu, odvesti unuke na Tower bridge, kupiti viktorijansku haljinu, naći srodnu dušu, rolati se opet, voljeti opet.
Jedna od želja na spisku je biti nježan. Biti nježan prema kome?
Mrs. P je znala sto mi treba reći. Biti nježan prema sebi. Ako to ne znamo, nježnost ni drugima dati nećemo. Znala sam odgovor i put koji trebam slijediti. Sebe i ljubav koju imam u sebi. Tako je svijetlost donijela mir u moju dušu.
Učinite sebi neke sitne ljubavi, neke male gušte, pomilujte svoju dušu lijepim snovima, ohrabrite se i krenite i Vi sa svojim spiskom neispunjenih želja. Jer one ne trebaju ostati neispunjene. One su dostižne. Budite nježni prema sebi, baš sada, u ova neka ružna vremena. Vjerujte sebi. I nježnost će onda moći, poput svjetlosti, doći do Vas, ispuniti Vašu dušu dobrotom, sjetiti Vas što šte sve učinilo dobro i ponukati Vas da to činite još više, prvo prema sebi a onda i prema drugima. Vaše srce bit će otvoreno da dajete i uzimate nježnost.
Nomad u meni i dalje živi svoj san. Sada ga se više ne plašim. Nježna sam prema njemu. Volim ga. Dio je mene. Naučio me je kako da budem to što jesam u ovo…. teško doba. I ne zovem ja to teško doba. Za mene to je doba nježnosti. U kojima sam nježna prema sebi da bi mogla biti nježna prema ljudima koje volim.
Nježnosti mi dajte, nježnost ću Vam pružiti!
I ne zaboravite: uživajte u putovanju, zaboravite na destinaciju!
