TO MOŽE SVAKA GLUPAČA

PIŠE: IVANA LOVRIĆ JOVIĆ
FOTOGRAFIJA: ŽELJKO TUTNJEVIĆ

Imali smo tada jedno dijete, a to fakat nikad nije ‘jedno k’o nijedno’. Dva su čekala u redu za izići. Čuvala sam blizanačku trudnoću (kao i prvu, jednostruku) otkad sam doznala za nju, zbog mogućih komplikacija. Radila sam to štreberski kao i sve drugo – bila sam živi inku­bator. Muž je sve učestalije počinjao temu koja je za mene već odavno bila bivša: to da, kad rodim, moram položiti vozački ispit, jer on ne želi preuzeti obavezu razvoziti čak troje djece sljedećih 12 godina. Ja sam ga razuvjeravala argumentom patološkoga straha koji sam po­kušala riješiti psihoterapijom, ali nije upalilo, premda mi je terapija koristila na mnogim dru­gim područjima. Uzalud sam mu protuslovila uvijek istim: da će posla s troje djece biti jako mnogo, da nemamo pomoć obitelji, da ću ja imati dovoljno zadataka i bez vožnje.

– Hoćeš li ti slagati benkice, dojiti, izda­jati, miksati kašice, čistiti te kašice sa zidova, baviti se psihologijom ljubomornoga starijeg djeteta, održavati dobre odnose s tetama u vrtiću, roditeljima druge vrtićke djece, pedija­trom, kupovati odjeću svaka 3 mjeseca, paki­rati preraslu odjeću i nalaziti prijateljice koje će je primiti i druge koje će nam dati onu svoje dječice, hoćeš li se baviti zarastanjem šava na međici, pucanjem bradavica i živaca, masira­njem čvorova, mazanjem dojki, dječjih guza, gugutanjem i igrom na podu, na jedinoj razini gdje smo ravnopravni s djecom, hoćeš li usput, onako by the way, održavati domaćinstvo u ko­jemu ćemo cimeri biti nas petero, hej – 5 (vr­tim ispruženu šaku, pet prstiju koji odolijevaju postati sladostrasna pljuska)… Kada se malci rode, moram obraniti magisterij, koji još uvijek pišem i trebam ga predati pred porod, jer ka­snije, neko vrijeme neću znati ni pisati, ni čita­ti… Mislim da ćeš morati preuzeti svu vožnju već i zbog svega navedenoga i da me umijeće vožnje ionako ne bi udaljilo iz kuće, jer si ti za vožnju sposoban, a za ovo gore nabrojano, na­vodno – nisi!?

Nije to išlo tako glatko kako se čita. U svako­me je zarezu upadao silovitim komentarima, a svi su se slijevali u jedan: danas svaka glupača vozi, pa ćeš uspjeti i ti.

FOTO: PIXABAY.COM

Porod je bio preuranjen, rodila su se dva kukca koje je trebalo još skladištiti u inkuba­torima, težili su koliko i kruh, nije se znalo što će biti, liječnici su rekli o, mi nismo vračevi, ne znamo hoće li bebe biti dobro, bilo je onako, nije se znalo kako, pratit ćemo razvoj, odlazilo se u ustanovu za djecu s poteškoćama u ra­zvoju, snažilo se, radovalo se svakom trepta­ju, svakom smješku, nije se popuštalo u nadi, u vjeri u bolje preksutra, u famoznoj pozitivi, nosilo se stameno i s depresijom starije kće­ri, koja je doma dobila dva čudna lika, sasvim različita od braće iz slikovnica. U toj zahtjevnoj prvoj godini, prozivanja oko vožnje sasvim su stala.

Obranila sam i magisterij. U tih nekoliko sati odvojenosti od petomjesečnih sisavaca, moje su se grudi povećale za 2 broja, povjerenstvo za obranu nisam vodila na ručak, jer mi aka­demska zajednica ne bi oprostila mokre kru­gove od mlijeka i muke.

Kada su, s godinu dana, napravili prve korake, otvorio se pjenušac (ok, nije baš, ali tako smo se osjećali) i život je preuzeo svoje stare obri­se, s njima su došle i stare provokacije, ovaj put drske, panične, histerične, obesnažujuće, neodgodive i neoprostive.

Odlučila sam na to jednom zauvijek staviti si­lovitu točku, onu kojom olovka probija papir: položit ću vozački ispit i nakon toga ću se za­biti u zid, dovoljno jako da mu začepim usta, dovoljno slabo da se ne ozlijedim. To ne mogu ako ne naučim voziti. Ako mi se vožnja svidi, dopustit ću si plan B – cjeloživotnu vožnju na razini Bilo Koje Glupače.

Teoriju sam položila iz prvoga pokušaja, bez greške. Praksu… Umjesto obaveznih 36 sati vožnje, trebalo mi je 104. Učenje sam nakon 50. sata prebacila iz Zagreba u Dubrovnik, jer će mi radijus kretanja pri vožnji djece biti skučen, a u gradu je jednostavno voziti. Pokazalo se točnim. Položila sam iz trećega puta. Na pola toga mučnoga itinerara, u kojemu sam bježa­la ulijevo pri prolasku svakoga većag vozila u traci obratnoga smijera, u kojemu pri prvome satu vožnje nisam htjela upaliti motor, već samo razgovarati o paljenju motora, na polo­vici trke do mrskoga cilja, muž je izračunao da je toliko mnogo novaca već potrošeno na sve nabrojano i na dadilju koja je čuvala djecu za to vrijeme, da se ne isplati ići dalje, jer se za potrošen novac mogao plaćati taksi idućih ne­koliko godina triput tjedno. Rekla sam mu da ne dolazi u obzir da odustanem od nečega što sam započela i da mu je prekasno za kajanje.

Položila sam na dugoj uzbrdici u velikoj ljet­noj gužvi, micali smo se mic po mic, ja sam bila presretna što ne moram šibati praznom cestom i znalački kočila cijelih pola sata sto­palima po papučicama, kako to već treba, s osjećajem, s mjerom, bez gašenja motora, bez ručne kočnice. Kada je komisija rekla da sam prošla, instruktor mi je pružio ruku i šapnuo: molim Vas, nemojte nikada voziti!

Poslušala sam ga zanemarivši i plan A i plan B.

Misao za kraj? Možda je istina da svaka glu­pača vozi, ali nisam glupača, pa se ne mogu ugurati u tu drevnu krilaticu…

FOTO: PIXABAY.COM