PIŠE: BOJANA SVALINA
Mnogi se slažemo sa time da je ljubav jedina istinska sila koja pokreće. Već i papige znaju da ljubav iscjeljuje. Znamo i da smo satkani od ljubavi i da sve od ljubavi raste. Sve to znamo, ali živimo kao da ne znamo. Koliko god se kunemo u ljubav, o njoj pišemo pjesme, knjige, za njom vapimo, o njoj sanjamo, znamo njezinu vrijednost… ipak kad dođe do toga da je damo sebi ili drugima, zapinjemo.
Kako je moguće da ZNAMO da sve od ljubavi raste, a u praksi ispada da u to NE VJERUJEMO, jer se ne usudimo ljubav davati. Bojimo se otvoriti svoje srce kako nas drugi ne bi povrijedili. Ne usudimo se voljeti sebe, jer su nas učili da je to sebično. Ako se slučajno to i usudimo, nađemo se pred zidom, jer ne znamo kako se to čini.
Najčešće pitanje koje mi ljudi postavljaju je kako da zavole sami sebe. Bolna je istina da mislimo da SVE znamo o ljubavi, ali da u stvari POJMA NEMAMO što je ljubav, što znači voljeti i kako bez straha dati ljubav sebi i drugima. Zbog toga u našim životima raste patnja, bol, zavist, tjeskoba, ljubomora, osjećaj nevrijednosti, zebnja, strah… Zbog nedostatka ljubavi, raste tama u našim srcima, odnosima i životima. Pritom ZNAMO da je samo VOLJETI potrebno da bi raslo ono što želimo da raste. Znamo, a ne činimo. Ne činimo samo zato, jer se voljeti ne usudimo.
Ljubav je glagol, iako je u smislu vrste riječi imenica. Glagol je zato što označava ČINJENJE. Ljubav se čini. Činiti može samo onaj koji se usudi i želi činiti. Postoji izreka “Bog je prvo sebi bradu stvorio”. Drugim riječima, prvo moraš voljeti sebe da bi mogao voljeti druge. Voljeti sebe znači poštovati sebe, razumjeti sebe, suosjećati sa sobom, prihvaćati sebe, biti brižan prema sebi i dopustiti sebi slobodu biti tko jesi. Sve dok to ne naučimo dati sebi, nismo u stanju isto to dati drugima, odnosno nismo u stanju voljeti druge. Dok to nije tako, svjedočimo da u našim životima raste ono što ljubav nije, jer ljubav ne činimo.
Dok ne naučimo poštovati, prihvaćati i razumijevati sebe, suosjećati sa sobom, biti brižni prema sebi i dati si slobodu biti tko jesmo, ne možemo biti istinski i potpuno sretni, jer samo osoba koja voli sebe može biti sretna. Iz tog razloga, sreću tražimo izvan sebe, kroz posao, novac, odnose, stvari, putovanja, djecu, karijeru, opijate, avanture… I sve smo nesretniji, jer se sve više udaljavamo od ljubavi, jedine sile od koje SVE raste. Ljubav se nalazi unutar nas, ne izvan nas. Nije u stvarima, ljudima, odnosima, novcu, nego isključivo i samo u našim srcima. Potrebno je otvoriti svoje srce za ljubav, bez straha od boli, gubitka, povrede, jer ljubav i bol ne idu ruku pod ruku. Samo kad smo u ljubavi, ne možemo biti povrijeđeni, jer ljubav iscjeljuje, a ne povređuje.
Da bi u našim životima SVE raslo, trebamo voljeti. Prvo sebe. Voljeti sebe znači prihvatiti sebe onda kada misliš da si najgori na svijetu i da te takvog nikada nitko neće prihvatiti. Dat ću primjer. Prijateljica vam je u povjerenju povjerila tajnu koju, uz sav napor da je zadržite za sebe, niste mogli prešutjeti i tako ugrozili vaš odnos. U takvim situacijama se čini gotovo nemoguće voljeti sebe, ako imate imalo savjesti. Uvjerena sam da vas tada prijateljica ne može gore kazniti od kazne koju sami sebi činite kroz samooptužbe. Terorizirate sami sebe i ne pada vam napamet da se u tom trenutku poštujete, razumijete, prihvatite, da budete tada brižni prema sebi, da tada suosjećate sa sobom, da tada sebi date slobodu da ste imali pravo na pogrešku. Mislite da to ne zaslužujete i niste u stanju dati si to. A znamo da je ljubav upravo to. I znamo da ljubav iscjeljuje i liječi sve rane, situacije, odnose. I iako znamo, nismo u stanju tada kad pogriješimo dati sebi ljubav. I ne činimo to zato što mislimo da to ne zaslužujemo. I ne možemo se tada sjetiti da ljubav ne treba zaslužiti, jer se ona ne zaslužuje, već je ona naša suština, sve od čega smo satkani. Ne možemo se sjetiti da nikada ne bismo mogli izdati drugoga da smo bili svjesni toga da smo ljubav. Nesvijest o tome da smo ljubav nas navodi da činimo ono što ne izgleda kao ljubav.
Sve što je u stanju ne-svijesti potrebno učiniti je upaliti svjetlo ljubavi. Drugim riječima, upravo tada kada smo izdali prijateljicu, trebamo dati sebi najviše ljubavi, jer to svjetlo ljubavi će učiniti da u nama naraste ljubav, koja će toliko jako blistati da će naći put da iscijeli naš odnos sa prijateljicom, da iscijeli našu ranu iz koje smo učinili to što smo učinili. Voljeti sebe znači voljeti se onda kad nam se čini da ne zaslužujemo ljubav. To ne znači slagati se sa time što smo učinili i opravdavati sebe. To znači priznati sebi da smo pogriješili, ali dati si unatoč tome ljubav, jer jedino kroz ljubav možemo to razriješiti najbolje za sve.
Zvuči logično, a opet je teško. Sve što je potrebno učiniti da prestane biti teško je razumjeti da SAMO OD LJUBAVI LJUBAV RASTE. Ne možemo od neljubavi prema sebi širiti i živjeti ljubav. Stoga, dati sebi ljubav kad izgleda da je nemoguće znači VOLJETI. Od takve ljubavi “korov” zvan ogovaranje, zavist, mržnja, ljubomora, uspoređivanje, procjenjivanje, strah… će nestati. I samo će ljubav ostati. A od nje će rasti još ljubavi. I nećemo je onda morati tražiti izvan sebe. A i da tražimo, stalno ćemo je pronalaziti, jer će biti u svemu što vidimo očima ispunjenih ljubavlju.
