OD LJUBAVI LJUBAV RASTE

PIŠE: BOJANA SVALINA

Mnogi se slažemo sa time da je ljubav jedina istinska sila koja pokreće. Već i papige znaju da ljubav iscjeljuje. Znamo i da smo satkani od ljubavi i da sve od ljubavi raste. Sve to znamo, ali živimo kao da ne znamo. Koliko god se kunemo u ljubav, o njoj pišemo pjesme, knjige, za njom vapimo, o njoj sanjamo, znamo njezinu vrijed­nost… ipak kad dođe do toga da je damo sebi ili drugima, zapinjemo.

Kako je moguće da ZNAMO da sve od ljubavi raste, a u praksi ispada da u to NE VJERUJEMO, jer se ne usudimo ljubav davati. Bojimo se otvor­iti svoje srce kako nas drugi ne bi povrijedili. Ne usudimo se voljeti sebe, jer su nas učili da je to sebično. Ako se slučajno to i usudimo, nađemo se pred zidom, jer ne znamo kako se to čini.

FOTO: EVERTON VILA UNSPLASH.COM

Najčešće pitanje koje mi ljudi postavljaju je kako da zavole sami sebe. Bolna je istina da mislimo da SVE znamo o ljubavi, ali da u stvari POJMA NEMAMO što je ljubav, što znači voljeti i kako bez straha dati ljubav sebi i drugima. Zbog toga u našim životima raste patnja, bol, zavist, tjeskoba, ljubomora, osjećaj nevrijednosti, zebnja, strah… Zbog nedostatka ljubavi, raste tama u našim sr­cima, odnosima i životima. Pritom ZNAMO da je samo VOLJETI potrebno da bi raslo ono što želimo da raste. Znamo, a ne činimo. Ne činimo samo zato, jer se voljeti ne usudimo.

Ljubav je glagol, iako je u smislu vrste riječi imenica. Glagol je zato što označava ČINJEN­JE. Ljubav se čini. Činiti može samo onaj koji se usudi i želi činiti. Postoji izreka “Bog je prvo sebi bradu stvorio”. Drugim riječima, prvo moraš vol­jeti sebe da bi mogao voljeti druge. Voljeti sebe znači poštovati sebe, razumjeti sebe, suosjeća­ti sa sobom, prihvaćati sebe, biti brižan prema sebi i dopustiti sebi slobodu biti tko jesi. Sve dok to ne naučimo dati sebi, nismo u stanju isto to dati drugima, odnosno nismo u stanju voljeti druge. Dok to nije tako, svjedočimo da u našim životima raste ono što ljubav nije, jer ljubav ne činimo.

Dok ne naučimo poštovati, prihvaćati i razumije­vati sebe, suosjećati sa sobom, biti brižni prema sebi i dati si slobodu biti tko jesmo, ne možemo biti istinski i potpuno sretni, jer samo osoba koja voli sebe može biti sretna. Iz tog razloga, sreću tražimo izvan sebe, kroz posao, novac, odnose, stvari, putovanja, djecu, karijeru, opijate, avan­ture… I sve smo nesretniji, jer se sve više udal­javamo od ljubavi, jedine sile od koje SVE raste. Ljubav se nalazi unutar nas, ne izvan nas. Nije u stvarima, ljudima, odnosima, novcu, nego isk­ljučivo i samo u našim srcima. Potrebno je ot­voriti svoje srce za ljubav, bez straha od boli, gubitka, povrede, jer ljubav i bol ne idu ruku pod ruku. Samo kad smo u ljubavi, ne možemo biti povrijeđeni, jer ljubav iscjeljuje, a ne povređuje.

FOTO: BRIGITTE TOHM UNSPLASH.COM

Da bi u našim životima SVE raslo, trebamo vol­jeti. Prvo sebe. Voljeti sebe znači prihvatiti sebe onda kada misliš da si najgori na svijetu i da te takvog nikada nitko neće prihvatiti. Dat ću prim­jer. Prijateljica vam je u povjerenju povjerila ta­jnu koju, uz sav napor da je zadržite za sebe, niste mogli prešutjeti i tako ugrozili vaš odnos. U takvim situacijama se čini gotovo nemoguće vol­jeti sebe, ako imate imalo savjesti. Uvjerena sam da vas tada prijateljica ne može gore kazniti od kazne koju sami sebi činite kroz samooptužbe. Terorizirate sami sebe i ne pada vam napamet da se u tom trenutku poštujete, razumijete, prih­vatite, da budete tada brižni prema sebi, da tada suosjećate sa sobom, da tada sebi date slobodu da ste imali pravo na pogrešku. Mislite da to ne zaslužujete i niste u stanju dati si to. A znamo da je ljubav upravo to. I znamo da ljubav iscjel­juje i liječi sve rane, situacije, odnose. I iako zna­mo, nismo u stanju tada kad pogriješimo dati sebi ljubav. I ne činimo to zato što mislimo da to ne zaslužujemo. I ne možemo se tada sjetiti da ljubav ne treba zaslužiti, jer se ona ne zaslužuje, već je ona naša suština, sve od čega smo sat­kani. Ne možemo se sjetiti da nikada ne bismo mogli izdati drugoga da smo bili svjesni toga da smo ljubav. Nesvijest o tome da smo ljubav nas navodi da činimo ono što ne izgleda kao ljubav.

Sve što je u stanju ne-svijesti potrebno učiniti je upaliti svjetlo ljubavi. Drugim riječima, upravo tada kada smo izdali prijateljicu, trebamo dati sebi najviše ljubavi, jer to svjetlo ljubavi će učiniti da u nama naraste ljubav, koja će toliko jako bli­stati da će naći put da iscijeli naš odnos sa pri­jateljicom, da iscijeli našu ranu iz koje smo učini­li to što smo učinili. Voljeti sebe znači voljeti se onda kad nam se čini da ne zaslužujemo ljubav. To ne znači slagati se sa time što smo učinili i opravdavati sebe. To znači priznati sebi da smo pogriješili, ali dati si unatoč tome ljubav, jer jed­ino kroz ljubav možemo to razriješiti najbolje za sve.

Zvuči logično, a opet je teško. Sve što je potreb­no učiniti da prestane biti teško je razumjeti da SAMO OD LJUBAVI LJUBAV RASTE. Ne može­mo od neljubavi prema sebi širiti i živjeti ljubav. Stoga, dati sebi ljubav kad izgleda da je nemo­guće znači VOLJETI. Od takve ljubavi “korov” zvan ogovaranje, zavist, mržnja, ljubomora, us­poređivanje, procjenjivanje, strah… će nestati. I samo će ljubav ostati. A od nje će rasti još ljuba­vi. I nećemo je onda morati tražiti izvan sebe. A i da tražimo, stalno ćemo je pronalaziti, jer će biti u svemu što vidimo očima ispunjenih ljubavlju.