ŽIVOT MOJIM OČIMA GLEDAN

PIŠE: SILVIJA ARSENOVIĆ
FOTO: BOJAN ARSENOVIĆ ČAĐO

Kad pomenuh svom životnom saputniku temu ovog broja na koju ću da pišem tekst, reče mi: ”O, pa to je baš tvoja tema. Ti o tome stalno pričaš i pišeš!” ”Da”, rekoh, ”nije slučajno da me baš ova tema pronašla.” A onda pomislih o čemu da pišem, kako da odaberem kada bih mogla cijelu knjigu da napišem na tu temu. Mogla bih da pišem o onomad kada sam na život gledala nekim drugim očima. Kada sam mislila da je taj ključ negdje u nečijim tuđim rukama, a ja posljednja u redu da mi ga (pre) daju. Pa čak, mislila sam, i da dočekam taj red, vjerovatno bi ključ bio veċ toliko zarđao da bi se pri prvom pokušaju slomio u vratima na koja godinama čekam da mi se otvore. Vrata nekog boljeg života. Mogla bih pisati kako se potom jedan takav skeptik od žrtve svog života pretvorio u kreatora svog života. Mogla bih, ali sve je to pripadalo prošlosti, a ja sam poruku da napišem ovaj tekst primila sada, baš ovog momenta, kada sam sjedjela u autu sa svojim voljenim bićem u potpunoj prisutnosti diveći se pejzažima pored kojih smo upravo prolazili. Upravo sada kada smo pričali o tome kako smo mi ti koji stvaramo svoj bolji život. Pa zašto onda ne bih pisala o tome, o sada, o upravo sada. Jer sada i jeste jedan od ključeva mog sadašnjeg srećnog života.

I tako smo mi sada bili na putu za Skagen. Veċ duže vrijeme živimo potpuno prepušteni životu i svim njegovim čarima, srećni što smo se oslobodili mnogih programa i uvjerenja koja su nas ranije sprečavala u tome. Sada svaki svoj slobodan momenat koristimo za naše šetnje po prirodi i razgovore o raznim životnim temama, a najviše onoj koja nas oboje najviše interesuje; duhovnosti. Lijepo je kad ti je tvoj životni drug, ujedno i duhovni učitelj, pa svaka razmjena je još jedan rast u svijesti.

I tako smo se mi odnedavno dogovorili da ćemo svaki svoj slobodan vikend da otputujemo negdje gdje do sada nismo bili. I ovaj vikend je odluka pala na Skagen. Mjesto za koje se spremam već čitavih 27 godina. Razumijem sada da sve ima svoje vrijeme, a neka mjesta nas strpljivo čekaju da mi budemo spremni za njih. Doduše, ono što je mene vuklo tamo je bio jedan svetionik. U zadnje vrijeme me iz nekog razloga svetionici fasciniraju. Moram priznati da negdje na pola sedmice pred naš put se nakratko aktivirao program koji mi reče: ”Jesi li sigurna da je ovaj vikend baš pravo vrijeme? Možda da odgodiš…”, i onda mi je ponudio par alternativa. Uspjela sam da ga preduhitrim i da kažem: ”A ne, ne, znaš da više ništa ne ostavljam za sutra, za sledeći mjesec, za sledeću godinu, kad budem odmornija, naspavanjija, sređenija, mršavija, odem u penziju, itd. Ovaj vikend me moj svetionik zove. A ja sam spremna!” Tokom cijele te sedmice je padala kiša. Bilo je ovo jedno tipično dansko kišovito ljeto, koje je više ličilo na neku kasnu jesen. Nije me brinulo, jer sam ja već odavno sklopila mir sa vremenom. To je bila jedna od poslednjih stavki u fazi prihvatanja svega oko sebe. I od tada sam skoro svakodnevno svjedočila čudima, ono što bi naš narod rekao, kad ti vrijeme baš ide na ruku. Nekako se nisam više ja prilagođavala vremenu, već se ono prilagođavalo meni. A jedno takvo čudo nam se upravo dešavalo i upravo smo pričali o tome. Moj partner je konstatovao da kada bismo nekome ispričali ovo o čemu pričamo i u šta duboko vjerujemo, napravili bi nas ludima. Sreća, već odavno držim još jedan ključ u svojim rukama na kome piše “Sloboda od tuđeg mišljenja.”, tako da ću ja ipak ispričati po cijenu da nam niko ne povjeruje. A ne bi bili prvi, dešavalo je se to i većima od nas!

Dan kada smo trebali krenuti put Jutlanda gdje ćemo prenoćiti kod familije, pa sutradan nastaviti put ka Skagenu, kiša je lila kao iz kabla. Moj duhovni učitelj mi je rekao da ne vidi smisla da idemo i da odgodimo put za neko bolje vrijeme. Pitao me je da li sam gledala prognozu. Odgovorila sam mu da dobro zna da ja već odavno ne gledam bilo kakve prognoze i da vjerujem da će tog dana vrijeme biti najbolje za nas. I da, znala sam da su kada neko od koga sam se učila vjeri i povjerenju posumnja šanse bile minimalne, ali u tom momentu je moja vjera bila maksimalna. To je onaj momenat kad učenik preraste učitelja. Pitala sam ga gdje je njegova vjera? Tu je, ali ipak treba biti realan, dovoljno je pogledati kroz prozor. Nema veze, ako se moj svetionik i ja trebamo sresti po kiši i to prihvatam, mada. Vizija koju sam imala u glavi nije tako izgledala. I sada na putu ka svetioniku pred nama se prostiralo kristalno plavo nebo, sunce je obasjavalo put, zlatno klasje pšenice pored puta nas je pozdravljalo i kao da je šaptalo – ”odustajanje nije opcija, pa barem vi to znate. Pusti nek’ te srce vodi.” I vodilo nas je. Meni je svaki put sve jače zakucalo kad sam pomislila na moj svetionik i jedva sam čekala da mu stignem u zagrljaj. ”Idemo prvo tamo, pa onda obilazimo ostalo”, rekoh mom dragom. A i vrijeme je bilo upravo idealno za taj susret. Stigli smo. Pred nama se ukazao nevjerovatan prizor. Da mi je neko pričao da ću se na sjeveru Danske naći u Sahari, hodati po pješčanim dinama i gledati prizor kao iz raja, teško da bi mu povjerovala. Prizor od kojeg dah zastaje. Hodali smo bosi po tom sitnom, bijelom pijesku i upijali pogledima prizor koji je teško riječima opisati. Bjelilo pješčanih dina koje su se spajale sa najljepšom plavom bojom neba koje sam ikada vidjela je učinio da sam na momenat zaboravila zbog čega sam tu. A onda sam počela da ga tražim pogledom. Od mog svetionika nije bilo ni traga ni glasa. Pomalo zbunjeno potražila sam pomoċ Google-a i shvatila da smo na ”pogrešnom” mjestu. Moj svetionik se nalazio nekih 70 km odatle. Pogledali smo se i skoro pa uglas povikali ”Hvala Ti, Bože.” Znali smo da je ova ”greška” bila nagrada za našu vjeru, za našu istrajnost, za naš put srca. I doveo nas je u ovaj Raj. Nisam više žurila u susret svom svetioniku. Znala sam da postoji ono pravo vrijeme za nas i ne bih da u međuvremenu propustim svu ovu ljepotu koja mi je namijenjena. Otišli smo do Skagena, do one najsjevernije tačke, do onog kopnenog špica kojeg sa jedne strane zapljuskuju talasi jednog, a sa druge strane drugog mora. Prirodni fenomen. Dva mora su se spajala u jedno. Pomislih, a zar veċ to nisu. Jedno! Nosili su različita imena, ali sastav im je bio isti. Zar nisu oba od vode i soli sačinjeni?! U svakom slučaju bilo je lijepo gledati ta dva zaljubljena mora kako vode ljubav. Tu nas je dočekala i porodica foki. A onda smo krenuli put mog svetionika. Na tom putu moja vjera je još jednom stavljena na kušnju. U pravcu u kome smo išli pojavili su se crni oblaci. U djeliću sekunde sam sklonila iste takve crne oblake iz moje glave I vratila se svojoj čvrstoj vjeri. Stigli smo. To plavetnilo neba i mora koje nas je dočekalo ne mogu opisati. Taj svetionik koji je tako ponosno stajao tu i kao da je samo mene čekao da mi ispriča sve svoje priče. Gledali smo se dugo kao dva dobra druga koja su se srela nakon mnogo godina. Čekao me je strpljivo da mu se vratim. Jednostavno za mene on ima dušu i naše su se ponovo srele i prepoznale. Saznadoh da mu je donedavno život visio o koncu i da je po svim prognozama trebalo da završi u moru kao ruševina. Sreća, izgleda i on nije pratio prognoze, pa je i njegova ogromna vjera stvorila čudo o kome se i dan-danas priča. Spasili su ga inženjeri koji su smislili način kako da ga onako cijelog pomjere i spase od sigurne smrti. Bila sam mu zahvalna što me je dočekao u komadu, a vjerujem da drukčije nije ni moglo biti, jer imala sam osjeċaj da je ovaj naš susret već odavno dogovoren.

Dan se bližio kraju. Došlo je vrijeme da krenemo kući. Kako smo se udaljavali od našeg svetionika, plavetnilo neba je zamijenila tamnosiva boja. Svetionik je sada izgledao nekako tužno, pa sam mu obeċala da ćemo mu se vratiti. Sjeli smo u auto i tog istog momenta, kao po nekoj komandi, počela je da pada kiša. Moj partner i ja smo se pogledali i u vjeri čvršćoj nego ikada i još jednom konstatovali da smo mi kreatori svoje realnosti. Da, zaista duboko vjerujemo da smo baš mi tog dana svojom vjerom upravljali vremenom. Nismo pomijerali planine, ali smo zato pomijerali oblake, dozivali sunce i nebo bojili u plavo. A ja sam shvatila da sam ovdje došla po još jedan ključ. Ovaj put zlatni. Na njemu je pisalo velikim slovima VJERA. Taj ključ zaista otvara sva vrata. I neba i zemlje. Ali najvažnije od svega, otvara vrata Raja ovdje na Zemlji.

I ne, nije on u rukama Svetog Petra.

Taj ključ je zaista u NAMA i našim rukama! Taj ključ sam JA! Taj ključ si TI!

Vjerujte mi, javljam se direktno iz Raja!