PIŠE: ALMA SOFTIĆ
Zaustavite Zemlju, silazim! Fina je to neka planeta, svega u izobilju, prirodnih ljepota, vode, zraka, drveća, cvijeća, sočnoga voća i povrća, prostora za sve nas ljude i životinje. Zgrada, dvoraca, knjiga, umjetnosti. Ma svega. Ali nama nešto fali. I meni samoj. Propitam se malo: – Krov nad glavom – imam. Šta krov? Soba ‘vaka, soba ‘naka, spratovi, namještaj, sve aparate, dvorište, bazen, vikendica… Čitaj kvadrata za čišćenje i održavanje kao u priči. – Auto – imam. Nije neki ali vozi od tačke A do tačke B bez problema. Troši malo, perem ga gotovo nikako, benzin sipam ponekad i uvijek za 20 KM. Tako da me poskupljenje goriva ne dotiče. – Porodicu – imam, hvala Bogu. Krnjava, bez roditelja koji su se u datom trenutku povukli iz ovog „kvazi savršenog“ dunjaluka na neki bolji i neka ih tamo. Čini mi se ponekad da im je tamo i bolje. Muža jednog, taman kad bolje razmislim, djece dvoje, sa njima u paketu još četvero najdražih i peto nam u dolasku. Ostvarena kao supruga, majka, svekrva, nona, snaha, sestra, poslovna žena. Sve eto mašallah. – Posao – imam i to radim baš ono što volim. Sama svoj gazda. Niko mi ni „dur“ ni „bre“. – Formalno obrazovanje – imam. Diploma lijepo uokvirena, služi svrsi. Neformalnih kurseva, bolnih lekcija iz života – i njih baš mnogo imam. Neka ih. Svašta su me naučili. Bolilo jeste, ali sada znam mnogo toga. – Godina – imam i njih 52 u dobar čas. Svašta stalo u njih, i lijepo i ružno, ali svaka je moja i ne bih je dala ni za što. I njihovih tragova na tijelu, licu, rukama i kosi. I oni mi nekako gode. Svjedoče da sam živjela i koristila ovo tijelo maksimalno. – Kilograma – ono baš imam. Nije da se hvalim. Mašallah. – Dijagnoza – imam bar šest. I opet me Bog pogledao. Sve su hronične i da se s njima fino živjeti kad ih prigrliš kao nešto što si stekao živeći život u svim oblicima. Kao ranjena kuja „ližem“ svoje rane i zacjeljujem, otvaram nove i tako ukrug. – Prijatelja – imam, hvala Bogu. Onih pravih na prste jedne ruke nabrojati, ali provjereni i dragocjeni. – Pečata u pasošu – imam i njih baš finu kolekciju. Sve kontinente osim Australije prošla. Puno vidjela i naučila. – Vjeru u Boga, da dobro pobjeđuje zlo, da se ljudi dijele samo i isključivo na dobre i loše – imam! I mnogo toga imam. Nije sad da se hvalim. Ja u stvari želim da se malo požalim. Sve imam. Za sve sam beskrajno zahvalna ali mi nešto nedostaje. I ne samo meni, primijetila sam. Svima to nešto počinje da fali u jednom trenutku. I popadasmo s nogu trčeći za tim nečim. Pokušavamo to kupiti na ovom bogatom svijetu. Sreću, rekli bi. Ili unutrašnji mir i zadovoljstvo? Ili osjećaj smislenosti? Ili pak tražimo to nešto u raznim prodavnicama, u knjigama samopomoći, u odlascima(gotovo pa redovnim) u bogomolje tražeći od Boga da nam to nešto da, idemo raznim guruima, psiholozima, life coachevima i šta sve ne. Međutim, nekako vrlo malo nas zaista pronađe taj osjećaj ispunjenosti, zadovoljstva sobom, životom i onim svim gorenabrojanim. Negdje u svemu tome izgubimo sebe. Najdragocjeniju stvar koju nam je dragi Bog dao. Polako počnemo da shvaćamo šta nam nedostaje, ali tek tada počinje grčevita borba i najteži ratovi unutar nas. Tada spoznamo dušu, to nešto dobro skriveno, nevidljivo, a tako moćno u potrazi za samim sobom. Kopamo grčevito da samo na trenutak prigrlimo ono svoje istinsko „ja“, da ga najnježnije a opet dovoljno čvrsto zagrlimo, da se konačno pogledamo, da se osjetimo, bez riječi ispričamo, da konačno nađemo tu sreću koja ne zavisi ni od čega izvana. Trenutak kada, kao leptir, izađemo iz svoje čahure, oslobodimo se tona nevidljivog tereta i osjetimo beskrajno zadovoljstvo trenutka, sada, ovdje, sam sa voljenim sobom. Kada je oblik, boja, materija, miris, okus, kvalitet, brand, sve nevažno. Kada osjetiš konačno taj spoj sa svojim Ja, kad shvatiš ko si, šta si, šta ti treba, kada počinješ zaista da osjećaš tu neopipljivu dušu. Ta transformacija iz fizički lijepog, ružnog, crnog, bijelog, starog, mladog, debelog, mršavog, bogatog, siromašnog i kakvog već sve ne ljudskog oblika kojeg ništa ne može zadovoljiti, dosegneš taj osjećaj nemjerljive ljepote, sklada, unutrašnjeg mira, samoljublja i nije te više briga. E toga na ovoj našoj planeti nema. Ili je baš dobro sakriveno i samo rijetki i uporni sretnici to uspiju pronaći. Naša majčica Zemlja sve nam je dala, ali nam je zauzvrat uzela dušu. Uzela nam je nas. Nama sada treba neki novi Svemir koji će ponovo da nas stvori. Od materijala mu treba samo duša. Sve drugo ostavljamo na Zemlji onoj šačici pokvarenih ljudi koji bi da ratuju, da ubijaju, da se bogate, da nas dijele po svim osnovima. Neka ih, neka „uživaju“ u zidovima, zlatu, novcu i svemu ostalom što ih tjera na zlo. Eto džaba im. Samo neka nas puste na miru. Neka nam ostave prirodu, sunce, zrak i vodu i put u sebe. I hajde sada, molim vas – zaustavite Zemlju, silazim. Odoh da se nađem.
