ZAŠTO SU LJUDI NESRETNI?!

PIŠE: NIHAD F. SOFTIĆ
FOTO: ANIMA MUNDI

Nakon godina posmatranja i izučavanja ovog fenomena, zaključio sam da uzrok ljudske nesreće, nezadovoljstva i tjeskobe potiče iz djetinstva. Još tada smo sanjali, maštali… znali šta želimo. Međutim, usljed raznoraznih životnih okolnosti čemu su, u najvećem slučaju, pridonjele male i zatvorene sredine, zlonamjerne predrasude, opasni stereotipi, zastarjeli običaji, nefunkcionalni politički sistemi, nacionalne kulture i mediji, postali smo sve ono što, ustvari, mi nismo. Slušali smo, a čuli nismo. Gledali smo, ali vidjeli nismo.

Ugađajući drugima, zaboravili smo na sebe!

Još tada, kao djeca, zaboravili smo na svoju vlastitu dušu. Roditelji su je ubili pokušavajući od nas napraviti ono što oni napravili nisu. Roditelji nisu krivi zato, priznajem. Kriva je sredina koja je onesposobljavala one koji su ¨centimetar viši¨, kao i one koji su ¨drugačiji od istih¨. Tako, da bi nas od kolektivnog izopćavanja zaštitili, roditelji su nas emocionalno gušili sa poznatom izrekom – De ba šuti, ne budaleši!

Nažalost, živjeli smo druge i tuđe živote. Natjerani bili da budemo ono što su drugi htjeli.

To je grijeh!

Od tada, pa sve do danas, ništa se bitno nije promjenilo, i dalje velika većina djece žive tuđi san, zanemarujući vlastiti. Djeca su toga nesvjesna. Nažalost, roditelji su nesvjesni, također, kao što su i njihovi roditelji bili nesvjesni.

I sve tako u krug!

Tjerajući vlastitu djecu da žive naše snove, ubijamo njihove živote, čineći ih nesretnim, frustriranim, prosječnim, neostvarenim… nezadovoljnim. Još tada ubijamo duše naše djece, upravo onako, kako su naši roditelji ubijali naše.

Uvjeren sam da je 85% današnje djece na studijama koji ne odgovaraju njihovoj prirodi, odnosno njihovom prirodnom talentu. To je poražavajuće. Ponižavajuće. Upravo, zbog toga ne postoji ¨sjaj u očima¨ današnje omladine. Izgubljeni su. Ne znaju; ko su, gdje su krenuli, kako stići tamo gdje su krenuli. Oni ne vjeruju u sebe, vjeruju u reklame.

Zašto je to tako? – pitate me.

Zato što današnja djeca slušaju razum, ne znajući da je u srcu odgovor!

Pa, ipak, postoji rješenje, potrebno je djecu više posmatrati, bolje osluškivati, napokon, shvatiti njihove potrebe i talente, osjećaje, također. Potrebno je cijelo vrijeme njihovog odrastanja pitati ih – Šta želiš postati kada porasteš? Biti stalna podrška u ostvarivanju njihovog sna, najbitnija je stvar!

Na kraju, neophodno je, rekao bih esencijalno, da svi mi postanemo šaptači dušama, tek tada bi ovaj svijet bi bio bolji, sretniji, zadovoljniji, ispunjeniji. Drugačiji.

Ono što sam cijelo vrijeme želio da kažem, jeste – Dušu je potrebno čuti, a ne razum!

Kako ćete prepoznati dušu?

Tako što ćete vidjeti spektar boja ljubavi, sreće i zdravlja!