PIŠE: MERI BAUK
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: UNSPLASH.COM
Koji rad mi slavimo 1. maja?
Fiziči, intelektualni, umjetnički?
Zašto toliko puno radimo da bismo u nekom trenutku mogli živjeti ne radeći ništa?
Zašto je rad nekima radost, a drugima neradovanje?
Kako bi izgledao svijet da atomi nisu radili ništa? Kako bismo izgledali mi da su naši historijski pretci bili neradnici?
Kada je biti radišan prestalo biti jedna od najvrijednijih karakternih osobina, i od kada je što manje truda, a što više profita postala mjerna jedinica uspješnosti?
Nedavno sam putovala autobusom. Na jednom odmorištu, izlazeći iz toaleta, zatekla sam gospođu koja čisti umivaonik i po defaultu je pozdravila sa „Dobar dan”.
Skoro šokirana mi je odzdravila i dodala kako joj se odavno nije desilo da je netko na njenom radnom mjestu prvi pozdravi. Zatim je priznala da je s vremenom i ona prestala oslovljavati ljude. Kao da je nevidljiva dok radi…
Poslije sam dugo razmišljala o tome. Otud i sva ona pitanja s početka ovog teksta.
U svijetu u kojem umjetnička inteligencija polako preuzima većinu fizičkih poslova, jesmo li ih prestali cijeniti? Hoće li se to desiti i sa ostalim oblicima rada i stvaralaštva? Hoćemo li se pretvoriti u konzumeričke zombije kojima tamo neki čarobnjak iz Oza servira sve? Hoćemo li se fizički izmijenjeniti nakon stoljeća neupotrebljavanja udova koje smo prvotno i razvili kako bismo mogli raditi razne stvari? Hoće li ljudi prestati pisati pjesme, slikati slike, kuhati divna jela, graditi građevine koje oduzimaju dah?
Anksioznost i depresija su nove suvremene epidemije, a najčešći naputak da ih se riješimo jest fizički rad. Umor.
Pa umjesto da na primjer obnovimo bakin vrt, mi hrlimo u teretane.
Sve čovječji stvoreno je postalo antikno ili vintage. Jeste primjetili?
Još uvijek čekamo novog Da Vincija, Moneta, Mozarta. A istovremeno smišljamo nove načine da što manje razmišljamo, stvaramo, sanjamo.
Rad nas je stvorio. Rad nas je distinktirao od ostalih živih bića. Rad nas je oblikovao. Rad nas je obnovio nakon svih armagedona.
Rad nam daje svrhovitost. Energiju. Esenciju života.
Zašto onda imam dojam da ga pokušavamo premostiti, izbaciti iz jednadžbe života, eutanizirati čovječanstvo?
Zašto ga ne izmišljamo ponovo i ponovo? Zašto ga ne potičemo i nagrađujemo?
Zašto ga ne slavimo, kao što smo ga slavili nekad?
Quo vadis, vrli svijete?
Pretjerujem? Možda.
Ali da postoji natjecanje u overthinkingu, ja bih ionako bila prvak svijeta.
Dakle, baš volim one neke Radnike, Buntovnike, Sanjare, Kreatore…
I uopće mi nije važno što rade, dok god rade s ljubavlju i strašću, svjesni da bez toga u biti nema života.
I dugoročno, nema nas.
I zato, Slava njima!
I Slava Radu!
