PIŠE: DUBRAVKA FAZLIĆ
Sjedim pored prozora i gledam kroz njega. Pogled mi se zaustavi na boru u susjedovom dvorištu. Vjetar puše. On stoji uspravan, dostojanstven. Njegove grane, svaka za sebe, opušteno se prepuštaju vjetru. Svaka grana zasebno se njiše u svome ritmu. Kada pogledam jednu granu, to izvijanje je neritmično, neskladno. Kada pogledam cjelinu, izgleda savršeno. Da te grane u bilo kojem trenutku odluče pružiti otpor, uslijedio bi nesklad. Možda i lom koje od njih. Ovisno o tome koliko je vjetar jak.
Ovaj bor uvelike me podsjetio na mene sada. Ovu ja u sadašnjem trenutku. Koja sjedi uspravno i dostojanstveno u samom središtu i dopušta da je fleksibilna prema svim naletima situacija, okolnosti i misli koje dolaze do mene. Poput bora koji je meni donio mir, opuštenost, nadahnuće, inspiraciju. I ja želim ljudima s kojim dolazim u dodir ponuditi isto.
Nije uvijek bilo tako. Nisam se izvijala opušteno i fleksibilno. Vjetar me lomio. Lomio me onda kada sam tvrdoglavo pratila svoju glavu i kretala se u smjeru kojem sam si mislima utuvila da je za mene. Posao, odnosi. Mogu birati iz koje ću “vreće” iskustvo napisati.
Kada sam bila mlada, nekako su me životne okolnosti dovele u posao koji sam radila. Voljela sam ga, mislila sam da ga volim, uvjerila sam se da ga volim. Kako ću nešto mijenjati sada. Što bih drugo ja mogla raditi? Bila sam uspješna u svome poslu. Nisam bila sretna. To se odrazilo na mome tijelu. Kilogramima koje sam nakupila. Odnosima i ljudima koje sam imala oko sebe i kako sam se prema njima odnosila. I što sam dobivala natrag. Život mi je namijenio sasvim drugačiji put od onoga na kojem sam bila. Popločio ga iskustvima koje sam morala iskusiti da bih naučila biti uspravna i dostojanstvena u sredini i fleksibilna izvana.
Možemo se mi držati čvrsto onoga što znamo i izbjegavati promjenu. Kada nam život namijeni promjenu, dobit ćemo i vjetrove koji će nas lomiti dok ne popustimo, postanemo fleksibilni i ne krenemo onim putem koji nam je namijenjen. Put koji je za nas odabran kako bismo mogli biti svjetlost.
Velika je hrabrost potrebna za krenuti u nepoznato. Prepustiti se osjećaju unutar vas da vas vodi. Znam to jer i sama sam iskusila. Kada me vjetar dovoljno izlomio, kada sam shvatila da ne ide više onako kako je moja glava zamislila. Prepustila sa se osjećaju da me vodi. I nemali broj puta našla sam se na mjestima i na edukacijama na kojima nisam imala pojma zašto sam ja tamo. Tema o kojoj sam slušala bila mi je u potpunosti nova, ponekad neshvatljiva. Pitala sam se što ti tu radiš. Onaj osjećaj u meni držao me na mjestu na kojem jesam. Bilo mi je prirodnije biti ovdje gdje jesam u nepoznatom, nego se vratiti tamo gdje mi je sve poznato i gdje me se lomi.
Kada se prolazi trening Mindfulness meditacije u prvom tjednu, tumačim zašto sjedimo kako sjedimo za vrijeme meditacije. Zašto su postura i položaj tijela važni. Tada kažemo da naša postura odražava našu namjeru i naše stanje uma. Ako možemo razviti odnos s našom posturom. Da smo je svjesni. Kad osjećamo svoje tijelo, svoju kralježnicu, našem umu će biti lakše da se umiri, utiša i smiri. Učeći i prihvaćajući prisutnost i svjesnost kao stil života. Način na koji ulazim i prolazim kroz dan naučila sam kako biti poput bora. Stabilna u sredini, prisutna sa svojim tijelom i fleksibilna izvana. Dopuštam da misli i okolnosti prolaze pored mene. Da me dodiruju, da se harmonično njišem u njihovom ritmu.
Svatko od nas u sebi nosi svjetlost života. Svi nekome osvjetljujemo put. To je krug koji se neprestano okreće. Kada smo vezani za ono što mislimo da je jedino što možemo ili za ono što nam je nametnuto, to je kontra naše prirode. Uzburkavaju se strasti unutar nas. Tijelo nam se lomi. Kada smo u harmoniji i dozvolimo da mudrost tijela, ona svjetlost unutar nas progovori. Kada smognemo hrabrosti da ga osjetimo i dopustimo mu da nam osvijetli put. Tada ulazimo u harmoničan život sa samim sobom. Zadovoljni smo.
„Vezanost za materiju
Potiče strast protiv prirode.
Tako se problem podiže u celom tijelu.
Zato vam govorim:
Budite u harmoniji…
Kada ste van balansa,
Preuzmite inspiraciju iz manifestacije
Vaše istinske prirode.“
“Evanđelje po Mariji Magdaleni“ Jean-Yves Leloup
Osjetite u sebi zov svoje istinske prirode. Što je to što vas privlači, a jedino i plaši. Potražite inspiraciju i krenite. Budite svjetlost (svog života).
