PIŠE: BRANKA LISICA
Tema mjeseca je „Doba nježnosti“. O čemu, pobogu, da pišem u prečesto surovoj Dalmaciji 2020. godine u doba kad je svijet stao zbog nečega što oku nije vidljivo!? Vrištim i molim se svim svetima da me obdari sa barem 10% optimizma, ljubavi, strpljenja, talenta, vizionarstva i svega ostalog čemu svakodnevno svjedočim prateći Miu na društvenim mrežama. Ponovno sve vrišti u meni!
Mala sredina te odgoji u istoj mjeri kao i roditelji. U maloj sredini vrijede drugačiji kriteriji, jer ne određuje te samo ono što jesi, već i tko su bili tvoji preci i je li ti „luda“ bila baba ili tetka. Može i po muškoj liniji, ne bira se. Još bolje kada si po nečijim kriterijima baš ti „luda“. Uklopila si se, više nitko ništa od tebe ne očekuje. Makar ne dobro u smislu nekakvih životnih postignuća.
Zamišljam ponekad da brišem maramicom ono što ne želim u svom životu. Ponekad ode, ponekad ne. Ovisno o tome na što se fokusiram. Baš poput foto-aparata, odnosno kamere na mom mobitelu. Bilježim samo dobre trenutke, a ako ne ispadnu kako želim, pokušavam napraviti nove, bolje fotke. Stavim ponekad i neki filter. Retuširam život baš kao što retuširam lice kad stavim nekakav ruž za usne.
Biti slobodna. To bi htjela biti svaka žena. Biti slobodna biti ono što jest. Biti slobodna raditi ono što želi. Nije mi još uspjelo, iako mi mater često zna spočitnuti da sam previše drugačija. Da se ne uklapam.
Pročitala sam jednom da se dubine ne traže u plićaku. Jer ih tamo nikada nećete pronaći. Ne objašnjavam se više tamo gdje me ne razumiju. Iscrplilo bi me, a ništa ne bih postigla. Ne kopam dublje, ako ne žele vidjeti dalje od površine. Jednostavno pustim. Ponekad… Ponekad baš i ne.
Jer neke stvari vjerojatno moraju ostati takve kakve jesu. Površnost je možda jedna od njih.
I ne pokušavam je produbiti. Jer dubine tu nema. Jednostavno prihvatim da tu nema dalje. Bolje. Kvalitetnije… Već da je takvo kakvo jest. I pokušavam da ne boli što me jednom ili većinom nikada nisu razumijeli… Ponekad… Ponekad baš i ne.
Ova 2020. godina je možda više nego ikad prije poziv da se vratimo na „tvorničke postavke“ ili makar da se „rifrešamo“. Globalno, a ne samo u malim sredinama. Da se vratimo skladu, čovjeku, balansu duše i tijela, balansu čovjeka i prirode.
Da se vratimo jedni drugima…
I poziv svakome od nas da ako već nije do sada onda sada zaroni u sebe. Preispita se. Izbalansira svoj život.
I vizualizira neku novu budućnost. Možda potpuno drugačiju nego li ju je do sada zamišljao.
Pronađe zahvalnost i ljubav unutar sebe. I empatiju. Zaboravi zamjeranje, osudu i zacijeli stare ožiljke. Odbaci teret prošlost sa leđa. I osjeti poziv nekog Novog Svijeta. Neke nove budućnosti.
Smislenije. Dublje. Kvalitetnije. Nježnije.
Godina 2020. – godina kada je svijet stao zbog nečeg oku nevidljivom.
