PIŠE/FOTOGRAFIJE: PROF. DR SILVANA ĐURAŠEVIĆ
Kažu da su riječi mostovi među ljudima. Gradimo ih svakodnevno – ponekad nespretno, ponekad sa preciznošću arhitekte, a ponekad tek kao tanke daske koje vode od mene ka tebi. Ali ono što ne laže, ono što odjekuje najdublje, jeste tišina među riječima. Nije to tiha predaja, već razumijevanje bez izrečenog. Prostor u kojem osjećaji caruju, a riječi odmaraju. Kao što u muzici pauza vrijedi koliko i ton, tako i u govoru neizgovorena odsutnost nosi svoju draž. Bez pauze, melodija bi bila bučna rijeka koja melje sve pred sobom. Bez tišine, riječi bi bile samo bujica glasova, bez obale.
Ponekad mi se čini da je pauza između riječi ono što nas spašava od površnosti. Ona odvaja istinu od fraze, suštinu od dekoracije. U toj tihosti osjećamo ono što nije izrečeno, a što se podrazumijeva: pogled koji traje duže od rečenice, ruku koja zadrhti dok ćuti, osmijeh koji premošćuje hiljade nesigurnih slogova. Taj smiraj između riječi ogledalo je našeg unutrašnjeg svijeta. Otkriva koliko umijemo da slušamo. Slušati ne znači čekati svoj red da govorimo. To je vještina koja nam omogućava da uronimo u tuđu riječ, dopustimo joj da odjekne, i da nas promijeni. U tome i jeste moć tišine – daje nam slobodu u kojoj tiho rastemo, oblikujući novo ja.
Tišina nije samo odsustvo zvuka. Ona ostavlja unutrašnji pečat. U njoj prebiva smisao koji nas čeka da ga otkrijemo. I kao što je Martin Hajdeger govorio da je “jezik kuća bitka”, tako je temelj jezika – sama tišina. Jer jezik bez tišine ne bi mogao da stoji. U porodici, u prijateljstvu, u ljubavi, često se najviše razumijemo upravo onda kada ne govorimo. Tada riječi gube bitku, a pogled, zagrljaj ili miris postaju prevodioci onog neizrečenog. Taj mir između riječi dozvoljava nam da čujemo nečije srce. Srce govori jezikom koji riječi nikada ne bi dosegle.
Moj život je od najranijih dana bio satkan od riječi – u porodici, školi, ljubavi i kasnije u profesijama. Pisane i izgovorene, one su gradile moje djetinjstvo, oblikovale mladost, pratile rad kroz govore, projekte, marketinške kampanje, strategije, knjige…Danas, sa ove distance, jasnije mi je nego ikad da su podjednako važne bile i tišine. One tišine između telefonskog zvona i javljanja. Tišine pred potpisivanje ugovora. Tišine nakon aplauza. Tišine koje sam dijelila sa djecom dok su spavala, ili sa studentima dok su čekali da moj pogled potvrdi njihovu hrabrost da postave pitanje.
U mojim profesijama, u svijetu marketinga, turizma i medija – sve počinje i završava se komunikacijom. Pritom logotipi, slogani, brendovi i poruke uvijek ostavljaju prostor za lični doživljaj. Oni ne zatrpavaju, oni otvaraju. Snaga projekta Montenegro – Novi imidž turizma Crne Gore, čiji sam autor, prevazilazi zbir slogana, slika i muzike. Očituje se u prostoru između – u tišini koja svima daje priliku da dožive svoj lični Mediteran. Bajagina prepoznatljiva pjesma dodatno osnažuje to iskustvo, a spot koji je prati i danas budi osjećaj ljepote i pripadnosti zavičaju.
U akademiji, tišina je postala moj saveznik. Nije svako pitanje zahtijevalo brz odgovor; neka su tražila da zastanemo, da zajedno udahnemo, da osjetimo kako znanje pulsira iznutra. Ponekad je moj najiskreniji odgovor studentu bila upravo ta tišina, koja mu je otvarala put da sam pronađe svoj svemir. Univerzitet postaje mnogo više od učenja – to je prostor u kojem ljudi uče da budu svoji, a otkrivaju ljepotu zajedništva i povezanosti. U vremenu globalizacije i infodemije, kada informacije često preplave i zbune, gradimo svijest o sopstvenim vrijednostima i tradiciji, ali i o potrebi zajedništva i uravnoteženosti. Ko na taj način nauči da postane “tih”, biće sposoban da ćuti tišinu.
Tragajući za prostorom između rečenog i zapisanog, sjećam se djetinjstva, roditelja, učionica, politike, napisanih zakona, putovanja, hotela, katedri, konferencija, pozorišta, festivala… Sjećam se trenutaka kada je buka bila sveprisutna, a ipak sam tražila pukotine tišine. Možda zato što sam intuitivno osjećala da se u tim pukotinama krije smisao. Danas, kada algoritmi diktiraju tempo, a rečenice se mjere lajkovima, tišina postaje luksuz.
Ponekad je tišina bogatija od svih riječi koje nosimo. Taj luksuz tišine za mene je dragocjeniji od svega što prolazi i nestaje. To je prolazna iskra u kojem se svijet povuče, a srce progovori. Omogućava mi da usporim, da se zaustavim, da u unutrašnjem filmu života premotam najljepše trenutke. U toj tišini smjenjuju se slike – osmijesi najbližih, mirisi djetinjstva, rukopisi prijatelja, studentske oči koje traže put, boje koje ne blijede. Tišina je moj lični album, projektor sjećanja koji vraća snagu, hrabrost i smisao.
Kao što fotograf u tišini prati igru svjetlosti i sjenke, čekajući trenutak kada slika sama progovori, tako i ja dopuštam svom unutrašnjem svijetu da se poigra. Da išeta na površinu, zastane i oslušne, a duša progovori bez riječi – trenutak kada tišina postaje moj “master class”. Ona otkriva ono što riječi nikada ne bi znale nazvati. U tom trenu tišina uči, vodi i oslobađa – oblikuje, pročišćava, preobražava.
I tu, u unutrašnjem prelistavanju slika, prepoznajem i svoju pasiju – fotografiju. More je moja trajna inspiracija. U njegovoj beskrajnoj igri svjetlosti i tame, u horizontu koji spaja nebo i vodu, pronalazim isti osjećaj kao u tišini između riječi: prostor slobode, mogućnost da pogled ide odozdo ka gore i obratno, da sve što je ograničeno nađe izlaz ka beskonačnom. Objektiv u ruci i more pred očima postaju produžetak mog unutrašnjeg osluškivanja. Svaka fotografija je pokušaj da uhvatim neuhvatljivo, da sačuvam trenutak tišine u kojem je more reklo sve, a nije izgovorilo ništa.
Na horizontu ćutanja uvijek se rađa novi početak. U tim slikama, u tim perspektivama, stanuje i energija koja me pokreće. More je moj učitelj tišine. Njegov šum je zvučna pratnja pauzama koje mi trebaju, njegovi talasi daju ritam mom disanju, a njegova širina podsjeća da uvijek postoji nešto iznad i ispod onoga što trenutno vidimo. Zahvalna sam što živim u prostoru gdje more neprestano pripovijeda o beskonačnosti, što kroz objektiv mogu upiti sve njegove nijanse, a kroz tišinu ih pretočiti u smisao. Zahvalna sam što sam naučila da se sreća nalazi u tihim, skromnim, a dugim trenucima.
Možda će jednog dana sve riječi koje sam izgovorila i napisala izblijedjeti. Ali će tišina između njih ostati. Ona nije samo prostor – ona je suština. A u toj tišini, između riječi i slika, možda prebiva i ono što nazivamo – vječnost.
