PIŠE: TATJANA ĆALASAN
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: DADARIN
Sabila sam strah u džep mantila putnice,
rezervisala bolju kartu za svoj sve-mir
u tom lijepo upakovanom, pomalo filmskom
raskoraku između prvog srka kafe,
vode i opet kafe,
pa sam u nanosekundici zaboravila da tu možda stanuje tihost.
Jedina prava.
Zalutala na betonskom, dobro markiranom putu za ubiranje pobjedica
zapostavila ćošak iza rebara,
onaj najnasušniji
i umirila ga bukom dizel motora.
On najbolje buči i rastjeruje.
Još ih ima po balkanskim kaldrmama,
u koje sočno uranjaju jutarnje psovke,
kinjenje sebe što ne izgledam kao nekada
i što opet dan prije,
pa opet dan prije toga dana
nisam odregovala kako se savjetuje.
Red nerazumljivih meditacija,
sloj čudno akcentovanih vijesti,
uglavnom brzozaboravnih,
pa splet liste sa pravilima koraka za taj dan
u koji su usuti samopodrazumjevajući jedino-mogući-pozitivni -ishodi.
Ŝta ću sad?
Svjesna, s gravitacijom uma
da se usudim usporiti i začuti tišinu,
odajem počast lingvistici što je tako očigledno, nepogriješivo fleksibilna i u pravu,
da mi jedino preostaje da joj kažem:
U tišini čujem samo šuštanje svoga srca.
Kao na ultrazvuku.
Prave pravcate tišine.
U instragramskoj svakodnevici,
pojačanoj gotovo nevidljivim slušalicama,
da mi ne promakne šuštanje trnova na stabljici ruže,
između vreline življenja, cifri preživljavanja i ideja za budućnost,
utonula je buka
i grli se kao nikada do sada sa svakim od nas.
Tako je umiljata
da
sam
dopustila da zaživi u eustahijevoj cijevi
i da pravi štimung za svaki dan,
nisam primijetila kako se samo rasrdi i krivi,
čim posegnem za tišinom.
Porasla je dovoljno
da
sam
prevejana
shvatila
kako mi je najskuplje u životu postalo:
kidnuti u sebe da umirim u sebi sebe.
Um se buni,
prijeti bankrotom života i propasti skupo skrojenog dobrog imidža,
izdaje sve moje tajne za dobru dnevnu energiju i tako mi postaje najveći nesaveznik.
Na mojoj majici piše
da je neslana šala otrcana šala
i da nije baš dobro
rugati se haosu
jer je bio pozvani gost
pošto sam se bojala zalupiti mu vrata
kad mi je bilo teško
i
započeti svoj san
baš u tom čarobnom trenutku
prve kafe
izgužvane košulje
zagrljaja bliskih ramena
sa mikroisješcima
moje mašte
da
je
možda
ovaj dan
kao stvoren za svašta
pa ništa
i da buki isplazim jezik.
Možda sebi i da napišem pravi tekst, ispeglan, miran i skroman:
Hej, ti, čovječe, budi frajer i momčina i po, odguraj glasove poziva savjesti da uvijek može bolje. Naravno da može. Ali što će ti to, ionako je najveća čarolija življenja biti neozbiljan u ozbiljnom, posebno kada ti vrijeme otiče u preglasno predvorje svemira. Hej, ti isti čovječe, plati dobro taj tiket za tišinu, pjevuši svoju omiljenu i napadni tu jurnjavu iz kontre. Juriš se najbolje odbradi ako mu se izmakneš korakom unazad i dopustiš mu njegovu uobrazilju bitnosti i snage. Daj dobar novac, jer samo on može da ti spasi spokoj kardiovaskularnih spojnica u tijelu. Sama si, Tatjana, čovječe, dopustila da vražja glasnost proždre tvoju tihost. I kako to da je nikako ne pušta?
Opet, tebi a sebi čovječnoj, govorim: sjedni na pod, ščepaj jedva čujni pianissimo potreba i samo kaži akceleraciji življenja: Idem u hlad čempresa da spavam i prekrojim sutra. Kao nekada davno, nekada davno u karlici, nešto bliže pupku majke!
Piše sve u ultrazvuku tišine.
