PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: TANJA PIKULA
FOTOGRAFIJE: JOVAN VIDAKOVIĆ
Tanja Pikula, rođena u Mostaru. Fakultet likovnih umetnosti završila je u Prištini, u klasi prof. Zorana Jovanovića – Dobrotina. Svoje stvaralaštvo prezentovala je na 18 samostalnih i velikom broju kolektivnih izložbi u zemlji i regionu. Članica je udruženja Međunarodne likovne kolonije “Kolo”i selektor Likovne kolonije Gacko – Klinje od 2013. godine. Dobitnik je pohvale za rad na prvom Tivatskom salonu Pean – Sindik, kao i nagrade žirija Tesline naučne fondacije.
U Galeriji Nikola Radošević će u petak, 26. septembra 2025. godine u 19 časova, biti otvorena izložba slika “Tražeći ekvilibrijum”. Čime ćeš se predstaviti na svojoj prvoj samostalnoj izložbi u Beogradu?
Na izložbi će biti prikazani radovi nastali u poslednje tri godine, objedinjeni pod nazivom “Tražeći ekvilibrijum”, koji predstavljaju ljudske forme unutar kojih se poigravam teksturom i bojom, tražeći rješenja koja bi najbolje predstavila unutrašnja previranja i traganja. Svaka slika je pokušaj da se uhvati trenutak kada se unutrašnje stanje preliva u vizuelni oblik – to su zasebne priče, univerzumi koji se prepliću, sudaraju, smjenjuju.
Portret je zanemaren, više me interesuje figura i njen položaj kroz koji možemo da naslutimo njenu borbu. Prostor unutar nje je mjesto gdje se tijelo susreće sa duhom, a materija sa beskonačnim. Tražim načine da izrazim one unutrašnje tihe impulse i nemire koji oblikuju naš svijet. Pozadina je nedefinisana i bezvremena, ona je prostor prelaza, međuprostor između onoga što jeste i onoga što tek postaje. Prenaglašene ruke vode dijalog između svjesnog i nesvjesnog. Kroz njih objašnjavam, osjećam i težim ka ravnoteži i samospoznaji. Ova izložba nije završena priča, ona je bezbroj pitanja i traganje za nedokučivim. Svaka slika demistifikuje ono najdublje u nama i daje prostor za ličnu interpretaciju.
Ko je čovek kojeg slikaš?
On nema lik, nema portret, tako da postaje univerzalan, simbolizuje svakog čovjeka i njegovo unutrašnje putovanje. On nije oduvijek bio ovakav. Pojavio se kao silueta, kao pasivni posmatrač. Vremenom, kroz slikarski proces se mijenjao, dobijao na snazi i formi, jasno iznoseći svoje stavove i sve unutar njega. U njegovim obrisima vidim sebe, prepoznajem ljude koje volim, a i slučajne prolaznike.
On posmatrača tjera da se fokusira na njegovo unutrašnje putovanje, a ne na spoljašnji izgled. On je svjedok, ali i pitanje, njegova svijest pulsira u nekom drugom sloju postojanja. On osluškuje vlastiti ritam, ali i upija energije oko sebe. U isto vrijeme je snaga, molitva, haos i tišina. To je čovjek koji je stalno u dijalogu sa sobom, sa drugima, sa onim što nadilazi razum. Osjeća vrijeme koje protiče kroz njega, ali i vječnost koja mu izmiče ne tražeći odgovore već smisao. On je metafora, prostor između jasnog i nejasnog.
Koliko dugo radiš na jednoj slici i da li unapred znaš šta ćeš naslikati ili te vodi kreativni proces?
Stvaranje se najprije odvija unutar mene kao ideja, potreba. Rad na platnu ne počinjem sa jasnom, konačnom slikom u glavi. Ne mogu da predvidim kuda će me početna forma odvesti. U odnosu na nju, svaki naredni potez se rađa intuitivno, dozvolim da me kreativni proces vodi. Volim kada slika iznenadi i mene samu kad na njoj prepoznam nešto novo.Volim da je posmatram, osluškujem, pustim da u meni odjekne. Često razmišljam o njoj i van ateljea, dok pokušavam da budem prisutna u svakodnevnici – misli me vraćaju formi, boji, rješenju. Sam proces stvaranja nije lagan. Radim slojevito, nanoseći podlogu koja mi u najvećoj mjeri odredi dalji tok slike. Ima trenutaka kad vas boja ne sluša, kada sve što stavim na platno izgleda pogrešno, kao da ne pripada tu. Linija bježi izvan zamišljenog, forma se gubi, ruka kao da nije moja. I umjesto da se približim slici, svakim potezom se sve više udaljavam. Naučila sam da je i to dio procesa, da je i to faza u razvoju slike. Tada dam prostora sebi, platnu i sačekam da slika bude spremna odgovoriti na moje pozive. Nekad rad na njoj traje danima, nekad sedmicama, a nekad nastane u dahu. Bez obzira na period nastanka, sam završetak je uvijek isti – mir i zadovoljstvo. Taj osjećaj je neprocjenjiv kada se smiri sve što je u meni treperilo, a svaka misao dobije oblik. Tada slika počinje da diše samostalno i komunicira sa svima koji stanu ispred nje.
Koje je doba dana ili noći kada stvaraš?
Noć nosi posebnu vrstu tišine. Volim taj mir, pa mogu slobodno reći da je noć moja, oduvijek je bila, i da mogu birati, mijenjala bih dan za nju. Sve utihne, smiri se, misli su suptilnije, a intuicija jasnija. Telefon ne zvoni, nemam vremenskih ograničenja i sama sam sa slikom. Tada svaku svoju figuru i njen unutrašnji svijet jasno vidim u punoj snazi. Mada volim i dnevno svjetlo, volim kako boje izgledaju na njemu. Zapravo stvaram kada osjetim da je pravo vrijeme, bez obzira na sat.
Kuda se pliva snagom stvaralaštva?
U svijet koji nema granica. Tamo gdje imate slobodu izraza, misli, a svaka misao je staza. Umjetnost nije linija od tačke A do tačke B, a nije ni cilj koji se mora dosegnuti, to je prostor za istraživanje. Tražim puteve ne da bih stigla, već da bih vidila šta ću usput otkriti. Svaki pokušaj, svaka promjena pravca, svaka greška – sve je to dio procesa. Stvaralaštvo je neprestano kretanje, sloboda da se u tom kretanju oblikuje sopstveni univerzum. Mi biramo kakvim oblikom ćemo ga predstaviti, kojom bojom ga obojiti, kako ćemo ga viditi, do nas je. Kao u Matrixu – crvena ili plava pilula. Ja biram crvenu, uvijek!
“Nisu to šake i obrisi, to su univerzumi isprepleteni tako da ti objasne ono nedokučivo između, ono koje živiš dok čekaš carstvo nebesko.” Duše koje se susreću u prostoru…
Bezvremenog, unutrašnjeg pomjeranja, gdje slika prestaje biti slika i postaje ono što živimo. Te šake i obrisi su putokazi ka našem oslobođenju i prepoznavanju osjećaja, stanja i relacija. Svaka figura, svaka linija, tekstura i boja imaju funkciju. To je refleksija svijesti i emocijonalnih slojeva, a ne doslovan prikaz stvarnosti. Slikanjem istražujem međuprostorne zone između poznatog i nepoznatog, između opaženog i naslućenog. U suštini, moje djelo je istraživanje prisutnosti i odnosa: kako unutrašnji život oblikuje percepciju i kako prisutnost jednog može uticati na drugog. Slika je prostor u kojem se ti odnosi vizuelno manifestuju.
Koliko je tvoj senzibilitet i proces stvaranja ovih slika bio potraga za unutrašnjim mirom ili istraživanje spoljnog sveta?
Kod mene je uvjek spoj unutrašnjeg i spoljnog. S jedne strane, svaki potez, svaka boja, svaki oblik je način da istražim svoje biće, da sagledam previranja, emocije, sumnje i pokušam da pronađem ravnotežu. Slike su za mene sredstvo pomoću kojeg definišem ono nedefinisano, ono što još nisam razumjela a osjetim prisustvo, da otkrivam neotkriveno. Svaka figura je moj doživljaj i predstava misli, moja potreba da sve pretočim u neki oblik izraza i smirim svoje nemire. Ali one nastaju i iz kontakta sa spoljnim svijetom čiju energiju upijam – iz onoga što posmatram, osjećam ili naslućujem u ljudima ili prostoru. Svaka figura nosi u sebi odjek stvarnosti koja me okružuje, ali filtrirana kroz moj senzibilitet, tako da sliku gradim na tački susreta unutrašnjeg i spoljnog svijeta, gdje introspektivno putovanje susreće univerzalne motive i priče koje svako od nas može prepoznati. Istražujem spoljni svijet, dok istovremeno osluškujem sebe i sve oko sebe – to su nerazdvojivi svijetovi.
Koliko su tvoje slike autobiografske, a koliko univerzalne?
Svaka slika je, naravno, lična jer se najprije rađa u meni, prolazi kroz moju misao i moje ruke. Ona je dio mog bića. Ponekad mi se čini da ništa nije ostalo skriveno u meni, da sam dala sebe na uvid svima. Ali to je samo subjektivan osjećaj. Lično prelazi u univerzalno jer – identitet, prolaznost, unutrašnji nemir, traganje za smislom – teme su koje nisu samo moje. To su pitanja sa kojima se susreće svaki čovjek bez obzira na vrijeme, prostor ili kulturu. Ja ih predstavljam na svoj način kroz figuru koja daje dovoljno prostora za ličnu interpretaciju svakog djela. U njima se mogu pronaći svi, doživiti ih na svoj način i prepoznati nešto što ja nisam mogla.
Ako bi jednom rečju mogla da opišeš osećaj koji želiš da publika ponese sa izložbe, koja bi to reč bila?
ODJEK! Zato što ne želim da se izložba završi onog trena kada se pogled odvoji od platna. Istinska snaga slike leži u onome što ostaje poslije – u tom odjeku koji se zadrži u unutrašnjem prostoru posmatrača. To je onaj suptilni nemir, misao koja se vraća, emocija koja se tek kasnije otvara. To je ono što vas tjera da se opet vratite u galeriju i gledate ponovo. Želim da moji radovi ne budu samo vizuelni doživljaj u izložbenom prostoru, već da pokrenu nešto u vama, da ostave prostor za razmišljanje, za prepoznavanje. Odjek nije nametljiv, ali se ne zaboravlja. On je prisutnost koja traje, čak i kada više niste svjesni gdje je tačno nastala. Upravo takav trag – tih, postojan i ličan – želim da moji radovi ostave u svakom ko im se približi.
