PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: GORAN KOSTIĆ
FOTOGARFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE, JENIFER ALTMAN I NIKOLA PREDOVIĆ
GORAN KOSTIĆ, ROĐEN U SARAJEVU 1971. GODINE, ZAVRŠIO JE AKADEMIJU GLUME U LONDONU. KARIJERU JE GRADIO NA ENGLESKOM GOVORNOM PODRUČJU, GLUMEĆI U EVROPSKIM I HOLIVUDSKIM FILMOVIMA. TRENUTNO SA SUPRUGOM I TROJE DECE ŽIVI U TULUZU. NJEGOVA FILMOGRAFIJA JE BOGATA I SASTOJI SE OD IGRANIH FILMOVA, TELEVIZIJSKIH SERIJA I ULOGA U VIDEO-IGRICAMA.
POZNATIJI FILMOVI U KOJIMA JE DAO SVOJ GLUMAČKI PEČAT SU: KARIJERISTICE (1997), GREASE MONKEYS (2003), LICE NA PROZORU (2004), ISTINA O LJUBAVI (2005), LOV U BOSNI (2007), HANNIBAL: POČETAK (2007), O BOGOVIMA I LJUDIMA (2010), U ZEMLJI KRVI I MEDA (2011), POSLEDNJI DANI NA MARSU (2013), ZOOKEEPER´S WIFE (2017), MALI JOE (2019), SKROZ SARAJEVO (2022) I MNOGI DRUGI.
TRENUTNO SE PRIKAZUJE FILM U KOJEM GLUMI „DJEDA MRAZ U BOSNI“.
“NAKON SVJETSKE PREMIJERE NA SARAJEVO FILM FESTIVALU 2024, DOMAĆA FILMSKA KOMEDIJA DJEDA MRAZ U BOSNI KREĆE NA SVJETSKU TURNEJU, SA PREMIJERAMA NA ČAK TRI KONTINENTA U JEDNOJ SEDMICI. OVAJ FILMSKI PROJEKAT SCENARISTE VAHIDA DURAKOVIĆA TE KOSCENARISTE I REDITELJA EMIRA KAPETANOVIĆA NASTAVLJA OSVAJATI KRITIKU I PUBLIKU SVOJOM UNIVERZALNOM PORUKOM I SUPTILNIM HUMOROM. DJEDA MRAZ U BOSNI DONOSI PRIČU O GLUMAČKOJ DRUŽINI KOJA POKUŠAVA UNIJETI BLAGDANSKU RADOST U RATOM PODIJELJENU BOSNU I HERCEGOVINU. NJIHOVA PREDSTAVA O DJEDU MRAZU ODUŠEVLJAVA DJECU, ALI IZAZIVA OTPOR KOD ODRASLIH ZBOG ETNIČKIH I RELIGIJSKIH PREDRASUDA. FILM VJEŠTO BALANSIRA IZMEĐU HUMORA I OZBILJNE DRUŠTVENE KRITIKE, PODSJEĆAJUĆI NA UNIVERZALNU VRIJEDNOST ZAJEDNIŠTVA.” DEPO.BA
KAKO SI SE ODLUČIO ZA GLUMU I TO GLUMU NA ENGLESKOM JEZIKU? DA LI JE TO BILO NEŠTO ŠTO SI ODUVEK ŽELEO DA RADIŠ?
Još kao klinac sam u Sarajevu volio da budem u onim naivnim školskim predstavama. Kad sam malo odrastao, išao sam na folklor redovno, dva puta sedmično. Taj utorak i četvrtak su trajali duže vremena, sve do moje 16 godine. Sjećam se koliko me folklor znao opustiti nakon proba, koje su svakako fizičkog karaktera, ali i koliko mi je samouvjerenja to iskustvo dalo. Biti prisan sa nekom djevojkom u tim godinama i znojit se skupa s njom i sve vrijeme plesati u ritmu te ponekad koji glas ili dah ispustiti. Da nije folklor, ko zna šta bi ljudi pomislili da opisujem. Što je možda još smješnije, tada sam bio mladi panker.
Nisam se toliko ja odlučio za glumu nego je gluma nekako odlučila mene. U trenutku kada dolazi do raspada SFRJ, nalazim se u Londonu. Nazad nisam htio ići, ne znam da li sam i mogao, SFRJ pasoš je postao nevažeći preko noći. Tražeći sebe u Londonu, odlučio sam da upišem dramske studije. Da si smirim dušu i ostanem normalan od onog našeg ludila balkanskog. Studije su trajale pet godina i one su mi omogućile da naučim engleski jezik do visokog nivoa. To je stvar kulture kada se čovijek nađe u tuđem društvu. Naučiti jezik i prilagoditi se lokalnim pravilima i načinu života. Nije to asimilacija, već čista kultura postojanja. Ja znam ko sam i što sam.
U FILMU ANĐELINE DŽOLI „U ZEMLJI KRVI I MEDA“ SI IMAO GLAVNU ULOGU. KAKO JE BILO RADITI NA SAMOM FILMU I DA LI JE ANĐELINA BILA ZAHTEVNA?
Bila je zahtjevna dok se nismo našli na frekvenciji na kojoj smo se mogli dobro čuti i razumjeti. Bila je iskrena od početka i otvorena ka razgovoru i kritikama. U stvari, to je i zahtjevala od mene i drugih kolega. Pošto je i njoj to bilo prvo režisersko iskustvo na dugometražnom filmu, tražila je da mislimo naglas svoje misli tako da i ona može da se prilagodi, nauči, promjeni. Problem se pojavio i s vremenom još više rastao kada joj je postalo jasno u kakav se ponor bacila. Kazivati bilo što o Balkanu zahtjeva dobro predznanje da bi se bar malo razumjela ta naša slavenska antiteza. Tek kada se sve ili dovoljno zna, treba sve to pustiti niz rijeku da nosi stihija jer na Balkanu često ništa nema smisla niti logike. Pred sam kraj snimanja mi je priznala da ništa više ne razumije šta se sve to dešavalo na Balkanu, odgovorio sam joj da je na dobrom putu pošto ni meni nije bilo jasno šta nam se to i kako nam se sve to uspjelo dogoditi.
TVOJA OMILJENA REČENICA IZ NEKE ULOGE?
“Time to even out the playing field.”
Asper Konrad Breznov
Film: Canary Black, dir. Pierre Morel
KAKO TE VIDE REDITELJI I KOJE SU TVOJE ULOGE?
Fizionomija čovijeka dobrim dijelom diktira uloge koje glumac može da igra. Ima tu varijacija, ali vjerovatno nikada neću igrati tamnoputu lezbejku ili Kineza, bez obzira koliko ih mi gotivili. Interesantno mi je kako me reditelji često ne vide kao Bosanca, Srbina, Balkanca, kao nisam im dovoljno tamnoput. Tako da najčešće igram Rusa ili nekoga iz nedefinisane Istočne Evrope. Često to i nema veze sa režiserom već sa publikom i stereotipima koji su jasno definisani. Na dnu mog glumačkog rezimea piše da se specijalizujem u otimačini, busijama, smuđenju ljudi, silovanju, kukavičluku i drugim nečasnim radnjama. Negativac i dežurni krivac, sve u jednom. A ja sebe vidim kao finog čovijeka bez ikakvih nasilničkih kvaliteta. U nogometu igram u odbrani.
REKAO SI ZA SEBE DA SI „RATNI PROFITER“ U FILMOVIMA. ŠTO JE VEĆA KRIZA U SVETU, TI IMAŠ BOLJE ULOGE, ULOGE KRIMINALACA I LOŠIH MOMAKA SA BALKANA.
To se već nadovezuje na gornje pitanje. Sjećam se dok sam bio student glume u Londonu, još nisam ni završio studije, a imao sam već par manjih uloga na TV i filmu. Pošto je raspad Jugoslavije u to vrijeme bio u direktnom prenosu, tako su i drame i filmovi u sebi nosili tu tematiku. Što se više ratovalo, to se i više snimalo. Kad je na kraju napokon to ludilo stalo, ugasila se i potreba za našim karakterima. Nešto ili neko drugi je došao na red. Tada na političku scenu stupa Putin i odmah se vraćaju Rusi kao glavni i odgovorni za sve što ne valja u svijetu i šire, pa sam opet na taj način profitirao od tuđe muke. Trenutno pravim otrovne čajeve, guram ljude sa balkona, postavljam eksplozive, gasim po haustorima i popravljam kišobrane po kućama.
RADIO SI ZA EVROPSKU I HOLIVUDSKU PRODUKCIJU. KOJI SU TI FILMOVI BLIŽI?
Nisam htio da idem za Ameriku kada mi je bilo nuđeno. Proveo sam par mjeseci u Los Anđelesu i bilo mi je dosta. Evropljanin sam i sviđa mi se ova naša stara kurva Evropa. Ona ima stila, ima istoriju, pokušava da zadrži samopoštovanje. Za razliku od Amerike koja u mojim očima nije ništa od toga. Amerika je nešto drugo, ona je ogromna teritorija, uobražena, brza za život i daleko je od svega. Evropska kinematografija je platforma za sve društvene probleme i polemike, Holivud je biznis. Od pet glavnih filmskih festivala u svijetu filma, tri su u Evropi (Kan, Venecija i Berlin), jedan u Torontu (Kanada), pa tek onda Amerika sa Sandance Indie festivalom. To govori dovoljno. Samo što oni imaju dolare, a mi dobre namjere.
DA LI SI IMAO NEKI FILMSKI UZOR SA KOJIM SI KASNIJE I GLUMIO?
Ne baš. Čisto što nisam ni sam znao da će na ovu stranu da me odvede život. Imao sam tu sreću do sada da sam radio sa nekim od današnjih velikih fiilmskih imena i zvijezda, ali tokom snimanja ja se zatvorim u karakter, tako da nemam onih fotografija sa ja i on, ili ja i ona nasmijani a ja je još malo stegao oko struka, ja i svi drugi gdje sam ja najružniji… Na snimanju uvijek imamo fotografa koji bilježi dosta toga i te slike ostanu u vlasništvu produkcije. Ni svoj mobitel ne nosim na set, ostavim ga daleko od sebe, baš onako kako nalažu Tarantino i Nolan. U stvari, sad kad malo stanem pa se vratim u djetinjstvo, Rade Šerbedžija. Kao klinac sam ga gledao u Banović Strahinji, a taj me film opasno dojmio. Ostalo mi odatle valjda.
KAKVA JE SARADNJA I RAD SA RADETOM ŠERBEDŽIJOM?
To iz njega izlazi njegovim prisustvom. On taj lički hod i prisustvo boema u isto vrijeme donese na svojim ramenima. Odmah se zna kakav je status u sobi i ko je na vrhu te piramide. Ja ga nalazim vrlo jednostavnim, direktnim i odlučnim kad radi. Sve on to nekako upakuje jednostavno tako da je lako biti pored njega i biti na drugoj strani s njim.
FILMSKA INDUSTRIJA SE MNOGO PROMENILA SA RAZLIČITIM PLATFORMAMA I TEHNOLOGIJAMA. KAKO ĆE IZGLEDATI FILM BUDUĆNOSTI?
Sve nam se u društvu mijenja, samo što su te promjene sada digitalnog karaktera. Vrlo su brze i sposobne da se promjene i da nauče i o sebi i svom ‘target audiance’. Kino nam je kroz ‘streaming’ došlo u dnevnu sobu. Tako da će u budućnosti kućni ekrani da nam se šire, a kina zatvaraju. Neće izumrijeti bioskop, ali će se smanjiti broj dvorana. AI već sada može sve da uradi sam, čitav film da postavi i snimi. I to će se desiti, nema tog štrajka glumaca ili pisaca koji će to zaustaviti. Biće sve više glumadije, a sve manje komada za raspodjelu. Buduće kolegę da znate u šta se upuštate. Ako glumački izraz ne vri iz vas, možda je dobro imati plan B.
TEMA DECEMBARSKOG IZDANJA RYL MAGAZINA NOSI NAZIV „NOVA GODINA, NOVE PRIČE“. KOJE NOVE PRIČE ĆEŠ NAM ISPRIČATI?
To ću znati na kraju slijedeće godine. Tramp, Putin i Bibi će nam možda glave doći, a možda ću da snimam negativce više nego ikad prije.
