PIŠE: BOJAN ARSENOVIĆ ČAĐO
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
Bijaše to ljubav na prvi pogled. Ne, ja ne pričam o ljudskoj ljubavi, niti ljubavi dvoje istih ljudskih bića koji su se prepoznali i zaljubili na prvi pogled. Kao što se zaljubismo nekada davno Ona i ja. Sada pričam o ljubavi između čovjeka i prirode. Znate li, a znam da znate, jer sigurno vam se desilo to što se desilo i meni samom, da se prepoznate u očima voljene žene/muškarca. I plane ljubav, iskrena ljubav, bez imalo nekih očekivanja. I tada bi samo da volite. A ona ili on vam se predaju i podare sve ono o čemu ste maštali u snovima svojim. I bijaše to istinski tako i prirodno, a priroda može jedino to i da ponudi, jer ne znade ona nikako drugačije, nego da ponudi čovjeku najbolji dio sebe. Uh, koliko čovjek zna i umije da bude okrutan prema toj istoj prirodi, koja mu daje sebe na onaj način kao što čovjeku umje da se podari žena, a on je postepeno kroz život siječe. Da, baš siječe i kreše njene mladalačke grane sve dok ne presuše sve njene krošnje i njene nade da će stati. A mi, mi ne vidimo ništa od toga, nego uništavamo sopstveni izvor bez kojeg nemamo života. Ne prepoznamo i zaboravimo ljubav koja nam se ponudila već davno. Jeste li nekada stali na tlo zemlje koje ste osjetili da je vaše? Da, ja jesam, zaista mogu da kažem da jesam. Sada ću pokušati da vam dočaram i napišem dio onoga što se u meni rasplamsalo kao buktinja, ista ona buktinja kao kad poljubiš ženu svog života. I znam da ne mogu da opišem tačno ta osjećanja, jer su bila neprirodna u svoj toj ljepoti prirodnoj. Baš onako kako sam nekada davno osjetio prema voljenoj ženi. Činilo mi se kao da sam već bio tu. Kao da sve ono što stoji tu da sam ga ja posijao i posadio svojom rukom. Onako kao kada bi čovjek slobodom svog duha crtao ženu svojih snova. Svako drvo je bilo tu gdje treba i kao da je svaki put kada bih se pojavio tu na tom mjestu života željelo da mi nešto kaže. Osjećao sam ljubav. Osjećao sam ljubav kroz svaku poru koju mi je nudio vjetar dok bi širio i igrao se sa granama i lišćem istog tog drveća, tim klasjem i šumskim cvijećem koje se našlo baš tu. Ono je igralo i poigravalo na vjetru kao najbolji simfonijski orkestar pred svojim dirigentom. Bilo je to moje mjesto. Ono mjesto u koje sam se zaljubio tek onako, i bez kojeg više ništa nije bilo kao što jeste, ono mjesto bez kojeg više ne možete, ono čemu se radujete i jedva čekate da ga prigrlite, jer znate da će i ono prigrliti vas. I kao što već rekoh i napisah, svaka grančica je bila tamo gdje treba, svaki iznikli cvjetić koji te s ljubavlju gleda. Tek kad tu dođem, osjećam se svoj na svome. Čak i klupa koja se našla tu je na pravom mjestu i kao da sam je ja tu postavio. Ja više nisam znao da li je to moje mjesto u prirodi bilo ljepše zimi, ljeti, u jesen ili proljeće. Bilo je kao moja dragana. Ona mi je lijepa svakog božjeg trena i dana. E, baš tako mi je bilo lijepo to moje prirodno mjesto. Odisalo je srećom kada sam tu, kao što sam valjda i sam bio srećan kada smo se sretali. Davalo mi je najbolji dio sebe, a moje oči su ga gledale tako zaljubljeno. Čuvao sam svoje ushićene poglede ljubomorno od drugih. Sve što je bilo tu, bilo je toliko lijepo da čovjek nikako nije mogao ostati ravnodušan prema toj ljepoti. Bila je to ljubav na prvi pogled između čovjeka i prirode, kao što to biva iskonski čisto između dva voljena bića. Zore sam dočekivao na tom prelijepom mjestu. Radovao sam se svakom susretu. Dočekivao sam sunce, ispraćao na počinak na tom istom mjestu. Gledao kako se smjenjuju dan i noć. Nikada, zaista, nisam uspio saznati da li je ljepše danju ili u sumrak. Volio sam ga i bio zaljubljen u taj dio prirode baš kao u svoju voljenu ženu. Znao sam da i ono voli mene. Pokazivalo mi je to. Dalo mi se onako kako to priroda zna i umije, kao što to jedna žena zna koju volite i kojoj podarite sebe istinski. Sve dolazi iz čiste prirode i čovjeka. Zato nikada ne zaboravimo ko smo i da smo svi jedna potpuna cjelina Univerzuma, onako kako muškarac nije cjelovit bez svoje voljene žene, tako nije cijelovit bez prirode. Čuvajmo i volimo sve ono što nam je Bog podario.
