PLEŠITE U TRENUTKU

PIŠE: ELENA CVJETKOVIĆ, BUSINESS & LIFE COACH
FOTOGRAFIJA: MARIO POJE

“Nisam više tu, sa mesta se nisam pomerio, ali tu više nisam…” – Vasko Popa

Staneš. Udahneš. I odjednom te probode spo­znaja da je sve isto, ali isto više ništa nije. Osje­tiš lakoću postojanja i sav onaj teret s pleća kojeg si dugo trpio, žuljao te, pritiskao, opte­rećivao, ometao – kao da je netragom nestao i sad se pitaš što ti je to ikad trebalo. Tijelom si još tu, a u mislima daleko…

Dođe tako točka obrata, točka iza koje nema povratka. Prišulja se kad je najmanje očekuješ. Trenutak otpuštanja. Slavna kap je konačno prelila čašu, a da ne možeš točno odrediti koja je to točno kap bila i zašto joj je tako dugo tre­balo. Tek u tom trenutku shvatiš što je to slav­no otpuštanje o kojem se toliko govori i koliko ti je bilo potrebno. Pomalo zamjeraš sam sebi zašto ti je tako dugo trebalo. I kako opet doći do tog momenta kad ti ustreba?

Uhvati te tako kotač života, natrpani rasporedi, nagomilane obaveze iz dana u dan, guraš ne­kako pogreške iz prošlosti u stranu i fokusiraš se na planove i ciljeve pred sobom. Živiš li za­ista u trenutku? Da, posao može biti stresan, djeca nas mogu izluditi, svakodnevica može biti jednostavno prezahtjevna. Kad i ako ti se dogodi upravo opisani trenutak otpuštanja, nekako se jasnije razbistri i tvoja slika o sebi i slika svega oko tebe. Tek tad i onda si neka­ko na puno višoj razini svjestan trenutka, ovog sada i ovdje. Više nisi tamo gdje si bio, kao da se dogodio tektonski pomak svjetova i s nove osmatračnice bolje i jasnije spoznaješ sebe. Možda si još tjelesno tu, fizički, ali misli… one su već otišle na neko dugo, bolje mjesto.

Otpuštanja čega? Nekog osjećaja, iskustva, sjećanja, stava – iz prošlosti. Znamo da ne valja, znamo da nas smeta, ali ga se (iz ne znam kojih razloga, svatko ima svoj jako dobar i opravdan) grčevito držimo. Zašto? Držimo se čvrsto nekih stvari, situacija i okolnosti, jer nas na najčudniji način – ispunjavaju. Udobnost leži upravo u saznanju da su nam to ipak bliske stvari, prepoznatljive, udobne u svojoj neudob­nosti. Kamenčić u cipeli na kojeg se navikneš, koža odeblja, pa ga više i ne osjećaš? Zadrža­vanje u prošlosti ne donosi nam boljitak, jedino što nam radi jest to da nas sprječava u posti­zanju punog potencijala.

Ponekad koristimo prošlost kao opravdanje za donošenje trenutnih odluka i upravo to može biti jako dobar razlog „zadržavanja“. Sjećate li se kad vam je netko učinio nešto nažao nekad davno? Još uvijek se toga jako dobro sjećate? „Izvučete“ li taj osjećaj svaki put, opet i pono­vo? Taj trenutak može utjecati na jako puno odnosa u sadašnjosti. Jedno sjećanje može opravdati i to što sada izbjegavate ulazak u novu vezu, nelagodu koju osjećate na skupo­vima s puno ljudi ili izbjegavanje obiteljskih okupljanja. Kada niste spremni otpustiti utege sjećanja, ona postaju dio „vaše priče“ i rade protiv vas, zadržavajući vas okamenjene u tom trenutku – kojeg se ionako s nelagodom sjeća­te i želite ga zaboraviti, pa mi onda kažete kako je to „jače od vas“.

Hoćete li ostati zarobljenici „svoje priče“ ili ćete otpustiti i krenuti dalje? Koja je vaša priča? Po­moći ću vam: vaša priča je ono što sami sebi govorite kada opravdavate svoje odluke. Na primjer, izjava „ne mogu imati kvalitetan par­tnerski odnos zato što sam odrasla u obitelji u kojoj se nježnosti nisu javno razmjenjivale.“ Koristite li ovo iskustvo iz prošlosti kako biste opravdali to što ne znate iskazati nježnost pre­ma partneru? Ne morate negirati istinu, ako je to vaša „istina“, ali ne bi se trebalo dozvoliti da ona utječe na vaš životni put samo zato što to ne možete – otpustiti, kao odrasli ljudi. I preu­zeti odgovornost, stalno to ponavljam: potreb­no je preuzeti odgovornost za vlastiti život. Vi ste kao odrasle, zrele, razumne osobe isključi­vo odgovorni za svoj život, vi i nitko drugi!

FOTO: PIXABAY.COM

Kada se dogodi nešto užasavajuće ili emocio­nalno potresno, u ljudskoj je naravi kriviti ne­kog drugog, prebaciti krivnju što dalje od sebe. Upravo zato je nekad tako teško otpustiti nekog koga volite i vrlo pogodno kriviti drugu stranu za svoju nesreću. Zato krivimo bivšeg ili bivšu za prekid, neku drugu osobu za nešto negativno što nam se dogodilo: vatru krivnje možda je lako ložiti pod drugim ljudima, no treba znati da to činimo na korist svoje emocionalne štete. Ako ne možete izaći iz svoje „priče“, one koju ste na­pisali za sebe, onda se isto tako ne možete po­krenuti u drugom smjeru, prema boljoj i sretnijoj priči ili sasvim novoj knjizi.

Otpuštanje prošlosti

Recimo da ste upravo izašli iz partnerskog od­nosa, ali da još uvijek osjećate nevjerojatne ko­ličine ljutnje i zamjeranja prema svom „bivšem“. Možda vam se to u prvom trenutku čini pravič­no, u pravu ste, bijes pravednika. Možda ste po­mislili da će vam ljutnja pomoći da se pokrenete s mjesta. Nakon nekog vremena i ta ljutnja se umori, shvatite da to ipak nije baš tako zdravo za vas, ali sada ne znate kako otpustiti nekoga prema kome ste osjetili toliko ljubavi. Kako da­lje? Coaching pomaže.

Već sam trenutak spoznaje da ovakvo ponaša­nje nije prijateljsko prema vama samima je po­četak. Tek činom otpuštanja kao u pjesmi Vaska Pope, kad osjetite da ste već daleko i da nema žaljenja za onim što je bilo, otvara se moguć­nost za kretanjem dalje i otvaranjem novih knji­ga u svom životu.

Bez obzira koliko analizirali, kad tad ćete sami sebi priznati da svaki ovakav problem ima dvije strane. Da, možda ste izašli iz veze povrijeđe­ni, no bez obzira tko je inicirao prekid, ne želite ostati smrznuti u trenutku i govoriti da više ne želite kročiti nogom nekim novim putem neke nove veze. Nije poanta u tome da oprostite nji­ma, već da oprostite – sebi. Oprostite sebi što vas je ponijela drama i što su isplivali osjeća­ji ljutnje i zamjeranja, i što ste sami sebe njima blokirali i ostali smrznuti na mjestu. Sebi prvo oprostite…

FOTO: PIXABAY.COM

Nije lako otpuštati, nije nimalo. Gadne stvari se događaju, ali ako se već jesu dogodile, čemu ih držati tako blizu sebe? Zašto na njima inzistirati i svaki put ih ponovo izvlačiti na svjetlo dana? Što time hranite?

Kako bi zaista otpustili i ljude i događaje, po­trebno je dobro se pogledati u ogledalu života. Duboko se zagledati i suočiti s onime što se dogodilo, prihvatiti da više ništa ne možemo napraviti po tom pitanju i krenuti dalje. Ostaviti prošlost u prošlosti, gdje joj je i mjesto. Jednom kada budete u stanju pokrenuti se i zatvoriti sva stara vrata koja škripe i kroz koja puše propuh misli koje vam ne čine dobro, nužno će se uka­zati novi put. Nova vrata. Ili prozor. Ili ćete srušiti sve zidove i vrata vam više i neće trebati. A ono što je najvažnije, imat ćete novu „svoju priču“ koja će vas pokretati prema naprijed, a ne više zadržavati u prošlosti! A coach je taj koji je vaša „pomoć na cesti“, oslonac s „kutijom alata“ i bu­nar u kojeg možete izgovoriti sve, ali baš sve…

Coaching tip za coacheve: Ples u trenutku.

Ovaj termin koristi se u life coachingu s do­brim razlogom. U coaching procesu prepoznaje se kao fluidnost razmjene u ritmu interakcije s klijentom. Svaki put kada istražujemo zajedno neko područje mogu nas iznenaditi stvari koje „isplivaju“. Probijanje neke osobne granice mi­jenja ritam i može donijeti sasvim nove „plesne korake“. Smjer kretanja coachinga može se sa­svim izmijeniti u odnosu na početne postavke. Možete taj trenutak kod klijenta zvati „Aha tre­nutkom“, naglom spoznajom nakon dubljih uvi­da u sebe, iskorakom iz granica komfora ili pre­slagivanjem prioriteta: osjetite ga. Prepoznajte. Možda se i izmjene željeni ciljevi i ishodi klijenta u tijeku procesa, ili jednostavno jasnije i bolje definiraju. Plešite u trenutku…