PISMO NINI

PIŠE: MERI BAUK

Sretna ti Nova godina, djevojčice moja.

Dvije tisuće osamnaesta svijetu, četrdeset treća meni, deveta tebi. Ali to su samo brojke, mila. Nit je svijet mudriji, niti sam ja pametnija, zato što smo nakupili više brojeva od tebe. Ako ništa, onda smo više griješili, promašivali raskršća, miješali boje, krive maske birali, kasnili na neka neponovljiva svitanja, grlili praznine, i općenito i uporno, utišavali muziku u sebi. Opet ti pišem. I opet, kao i svaki put, ne znam pišem li tebi, ili sebi.

Volim kad pjevušiš dok crtaš. Kad zaboraviš na sve oko sebe, nakriviš glavicu, i mrmljaš neku meni nepoznatu melodiju, svijet zamiriše na dobrotu i jabuke. Volim kad pjevušiš dok plešeš. Baletne papučice na tvojim nogama, dok se vrtiš u meni nepoznatom ritmu, vraćaju sjećanja na davno izgubljenu, šarenu slobodu.

Neću ti reći da možeš biti što god poželiš. To znaš oduvijek. U našoj priči ti si Petar Pan, a ja jedan od izgubljenih dječaka, koji je zaboravio letjeti. Odraslima se to često desi.

Noćas me uhvatila panika. Učinilo mi se da pjevušiš sve tiše, opreznije. Kao da ne želiš da te itko čuje. Prepoznala sam taj trenutak. Prvi od nebrojeno.

Bit će ih mnogo, Ninočka. Naizgled bezazlenih, usputnih epizoda, gdje ćeš možda, na sekundu, zatajiti neku svoju želju,čudnu misao, najdražu boju koja nije u trendu, smiješnu naviku koja te tješi, suzu koja se otima, smijeh koji drugi neće razumijeti, pjesmu koja je u tebi. Tu predivnu, prekrasnu, jedinstvenu melodiju, koju samo ti čuješ. Ne želim da se to desi. Tako se, ljubavi moja, malo po malo, prestaje letjeti.

U moru mogućnosti, blještavom lunaparku života, zaboravili smo nešto iznimno važno. Možeš biti Ti. Moraš biti Ti. To je preduvijet za ovo magično putovanje.

Ne želim da utihneš. Ne želim da plešeš u dosadnoj haljini, brojiš korake na tuđu koreografiju, budeš puzzla koja se savršeno uklapa u sliku koju ti nikad ne bi naslikala. Ja vjerujem u tvoje jednoroge, sestrice zvjezdice, šarene vrtuljke. Kao da ih se odnekud sjećam…

Budi Ti, čarobna moja djevojčice. Smij se grleno, vrišti ljutito, plači neodoljivo, sanjaj neskromno, ljubi grčevito, voli beskompromisno, podiži obrve začuđeno, pjevaj glasno. Pa što ako ne razumiju?! To ionako nije njihova glazba.

I eto.

Opet ti pišem, Dušo moja.

I opet, kao i svaki put, ne znam pišem li tebi, ili sebi…